MINUSPLUS

Dobrodošli na moj blog

29.10.2018.

YUSUFČUK BAŠĆA

Kako lijepa misao :" Život je ćilim satkan od niti kušnje i svanuća nakon tame. I nema druge, nego – odživjeti ga. " I zaista je tako,jer život,život se dešava htijeli mi to nekada ili ne. I prolazan je svakim danom koji treba ostaviti za sobom, kao vodu koja teče, pročišćenu od tuge ili radosti.Sve ono što nam je potrebno u njemu je  jednostavno biti i naći sklad u neskladu,biti pomiren i prihvaćati ga.

Kada je bilo sve pripremljeno došao je i onaj momenat kada sam trebala iz uspavanosti probuditi moje želje i snove.Uzela sam djedov sanduk i zakoračila hrabro u njih , jer ovaj puta je bilo sve u Njegovoj moći.Dok sam stavljala sjemenke u zemlju, sijećanja na nanu rh.su opet oživljavala ,samo ovaj puta nisu bila pune bola i tuge, bila su sasvim drugačija.Koliko sam samo bila sretna u tim momentima kada mi je dozvoljavala  da ja sortiram sjemena i dodajem joj ih osječajući se nekako posebno što smijem raditi sa njom tako važne stvari.Grabila bih tada zemlju svojim malim rukicama i zadržavala je neko vrijeme u njima govoreči nani kako zemlja miriše, osjetiti je pod rukom bilo je nešto posebno za mene.Uz to bi mi ona ispričala i poneku priču o zemlji , cvijetovima,ljekovitim travama nabrajajući imena biljki ili cvijetova i budila moju dječiju maštu sa svim tim čudnim imenima.Neven,papučica,ovnak,smilje, miloduh,orlove kandže, kadifica, djevojačko oko,meraja,bijela rada,zambak,šemboj,mindžušice, lijepi momak, karanfilčići,hadži beg, akšamčići koji su za mene bili tako interesantni zbog tog imena da bih čim se akšam pojavljivao uzimala stoličicu i sijedila kraj njih da vidim to čudo i pljeskala rukama kada bi se zaučo ezan sa obližnje džamije, a oni se zatvarali, a ujutro istrčavala iz kreveta da vidim njihovo otvaranje.Njena avlija je bila uvijek puna cvijeća i kada bi to sve procvijetalo izgledalo bi kao da se sve boje svijeta preljevaju jedna u drugu, kao da ti se rascvjetala duša i zamirisalo srce..mirisom koji je bio nezamjeljiv u onim danima bez nje i kojeg nikada nisam mogla nadoknaditi tražeći ga ulaskom u cviječarnice koje iako su mirisale cvijećom, nisu imale miris nanine avlije.Često bi unosila i šarene bukete u kuću, a uvijek između njih bi bio jedan poseban u mojoj sobi pa bi mi se te boje i mirisi onda razbježali i po kući i davali osjećaj ugode,uz to njen blagi glas, njena blizina, osjećaj sigurnosti, sve me to činilo spokojnom i sretnom..željela sam da mi se to s Božijom pomoću opet sve vrati.

Kažu da je misao kao sjeme koje odnosi vjetar. Postoji mogućnost da se sjeme primi i nikne negdje, a da ti to i ne znaš. Da ga neko nastavi njegovati bez da zna ko ga je poslao.Ostavlja mogućnost da ostaneš nepoznat i nepoznatom otvoriš vrata za milijun potencijalnih mogućnosti koje leže u svakom sjemenu.Ovaj puta poželih sve te potencijalne mogućnosti u svakom sijemenu.Posijah ih uz dovu Allahu da zaštiti i pomogne u rastu.Njegujući, zalijevajući, mazeći i čekajući.Možda je ponekad čar i u tome što se ne može sve nešto odmah i lahko imati, već treba rad, trud i strpljenje, zato se to nešto puno više cijeni od ostalog.Izvadih iz svake bočice bojažljivo po par sjemenki da ih posijem radi probe , nisam više bila sigurna da li su sve ove godine imale negativnog učinka na njih. Kada sam primjetila da klijaju mojoj sreći nije bilo kraja,svi su trebali dobiti šansu za novo buđenje.Često imam u običaju reči, kada Allah časti, časti najljepše.A ovaj puta bilo je to posebno čašćenje za mene.Allahu dragi na svemu Ti hvala.Moglo se otpočeti sa prosipanjem boja.













"Vjernik nešto ne želi, ali kada mu se desi, prihvata. Strpi se, zahvali Allahu na podršci srcu koje bi bez snage te pomoći klonulo, i pokuša vrijeme čekanja izlaza ispuniti sjećanjem na Gospodara, subhanehu we te’ala. Traga za mudrošću koja se sigurno krije u svemu što nas zadesi. I tako uvijek, baš uvijek, biva na dobitku.Suhejb,r.a.,pripovijeda od Allahovog Poslanika,s.a.v.s.,da je rekao:
„Čudno je stanje vjernika,zaista je za njega uvijek dobro,a to nema niko osim vjernik.Ako ga zadesi nešto lijepo,zahvali se Allahu pa bude dobro,a ako ga zadesi nekakva nedaća,on se strpi pa mu opet bude dobro.“ (Tirmizi,Malik i Ahmed )

Kada sam naišla u bašći na par aloe vera,manjih ,većih, jako sam se obradovala,još kada mi rekoše da se ona ovde zove sabir otu osmijehnu se opet. "Riječ sabr ( strpljenje) i sabir otu ( biljka ) dolaze iz istog korijena.Govori se da je biljka zvana sabir otu, gorka poput otrova.Koristi se i u medicini u farmaceutskoj i kozmetičkoj industriji.Eto, sabur (strpljenje) je teško i gorko isto kao kada se pojede ova biljka,ali ta gorčina je na početku tog čina. Rezultat toga je uvijek sladak i zdrav..MašAllah, čudni ovi moji Turci kao da mi misao prate, sjetih se našeg Mustafe gdje kaže:"U svemu imaš znak...znak..i znak!" Presadih ga na drugo mjesto ,dovoljno je bilo samo malo pažnje,ugode i ljubavi da uzvrati svom svojom ljepotom koju je posjedovao.Bože kako sve, ama baš sve hoće ljubav i pažnju.







Da sam izabrala pravo mjesto gdje ću istresti svoje čudne snove osvijedoći se i kada krčenjem dođoh do kraja i naiđo na nekoliko stabala badema u smeću gdje su ga ostavili moji predhodnici, evropljani.Bi mi to tužno ,kako su ljudi pomalo nemarni da i pored svih mogućnosti koja im se pruža da odlože svoj otpad primjerno, oni ipak to rade u ovakvoj ljepoti.Na žalost samo je još jedno od njih tri pokazivao znake života.Pošto je bio poseban dobi mjesto kod Yusufčeka.







Baš smo mi ljudi neka bića nemarna.Koliko nam Zemja pruža blagodati i koliko blagoslova imamo u njoj, a kako joj mi uzvraćamo.

„On vam je Zemlju pogodnom učinio, pa hodajte predjelima njezinim, i hranite se onim što On daje, Njemu ćete poslije oživljenja odgovarati.“ Kur'an - El-Mulk (15 )

Svevišnji nas u ovom ajetu obavještava da je On Zemlju učinio pogodnom. Pogodna je za kretanje po njoj, za usjeve, za iskopavanje, za gradnju na njoj, i nije je učinio nepristupačnom i čvrstom da se na njoj ne mogu izvoditi spomenuti poslovi.Uzvišeni nas podjeća da je Zemlju za nas učinio posteljom, i mjestom za odmor, i prostranom, i stabilnom i sabiralištem za sve ono što nam je potrebno.On nam obznanjuje da je Zemlju učinio ravnom i pogodnom za kretanje. Iz nje je izveo vodu i pašnjake. Učvrstio ju je brdima, a zatim kroz nju staze i puteve proveo. Po kori zemaljskoj je rijeke razveo i vrela poredao. Na Zemlju je blagoslov Svoj spustio i odredio gdje će koji plodovi nicati.

U blagoslove Zemlje spada i to da je sve što je na njoj živo stvoreno od zemlje i od plodova koji na njoj niču i kojima se svi oni hrane.

U blagoslove Zemlje spada i to da u njenu oranicu bacamo samo jedno zrno, a ona nam mnogo više zrna vrati.

U blagoslove Zemlje spada i to da ona na leđima svojim nosi svu nečistoću i zlobnost stvorenja, ali iz utrobe svoje ona im izvodi najljepše i najkorisnije stvari. Zemlja skriva ono što je ružno, a iz utrobe svoje izvodi im ono što je prijatno.

U blagoslove Zemlje također spada i to da ona sakriva sramote i izmet čovjeka, skriva ga i upija u sebe, a zatim čovjeku izbacuje njegovu ukusnu hranu i piće. Zemlja najviše trpi ljudske uvrede, a najviše im koristi donosi.























































Moja misao, jača od svih drugih.Moj san, iskreniji od svih drugih donesoše mi toliko očekivani mir.Često sam u Yusufček bašći gdje samo jednim klikom izbacim prekidač u glavi i jednostavno se s vremena na vrijeme isključim iz mreže ljudskih informacija i toksina koje proizvede čovjek svojom svakodnevnicom,prepuštena blaženstvu, miru i harmoniji koja tu prirodno vlada i Tišini.Ta Tišina je samo naizgled Tišina..ako je znamo slušati čuti ćemo puno toga,a i vidjeti,razumjeti, osjetiti, spoznati.To kada znamo izgubimo volju baviti se formom i mikroskopiranjem ljudskih riječi , dijela i buke.Prepustiš se samo prelijepom sadržaju i Izvornom obliku.Onda zaista čuješ cijelu simfoniju bez analiziranja i jedne note.A i vidiš cijelinu duge ne obračajući pažnju samo na jednu boju. Jednostavno budeš u ljubavi sa sobom i drugima, ne praveći nered na zemlji.Živiš  i pustiš da se živi .. procvijetaš.















































Osim priče o Kćeri Vilinog konjica, pričala bi mi i druge priče o njima.Kada bi započinjala priču o Vilinom konjicu koji se nikada više nije vratio svojoj kući , ja bi je zaustavljala i govorila da sam još mala, misleći na onu tugu koja me je tada obuzimala ne znajući je drugačije objasniti i molila je da mi je ne priča sada,da čeka dok porastem.A ona bi me tada grlila suznih očiju govoreči mi da joj je jedina briga u životu da dočeka da porastem velika i jaka.Na samrti sam joj obećala da ću zaista porasti i biti jaka..Mada to obećanje nije bilo jednostavno ispuniti,i kada god bi pokleknula to obećanje me je dizalo ponovo na noge.Ponekada nam se dogodi nešto što se na početku može činiti strašnim, bolnim i nepravednim, ali u osvještavanju tih situacija, otkrit ćemo svrhu prevladavanja tih prepreka. Jer da ih nije bilo nikada ne bi shvatili svoj potencijal, snagu, volju ili srce.I nisu uspomene samo tu da nas podsjećaju na bol ili da nas rastuže.Uspomene mogu izazvati sreću kao i ljepotu što upće postoje, čuvajmo ih.Ponaročito zbog onih bića koja su nam pružila toliko nesebične ljubavi, svoje snage i razumjevanja i učinila da se uz njih oplemenimo.Uspomenama na njihovu dobrotu možda dajemo šansu i drugima da budu bolji ljudi i oni procvijetaju.

"U dubini starog ribnjaka živjele su ličinke Jusufčeka koje nisu mogle razumjeti, zašto se ni jedna od njih nikada više nije vraćala njima ponovo kada bi odrasla i napustila njihovo gnijezdo, već bi uvijek nestajala na površini vode uz lišće ili vodene cvijetove.Dogovorili su se jednom da otkriju tu misteriju da onaj koji bude slijedeći porastao i izađe na površinu se vrati i ispriča ostalima šta je doživio na njoj.Uskoro je bilo vrijeme i za to.Jedan od njih je osjetio da ga nešto neodoljivo privlači ka površini vode i zove van iz gnijezda.Isplivao je na površinu jednog velikog lista od lokvanja i pošto mu je to oduzelo mnogo snage, sjeo je na njega da se malo odmori, tako odmarajući doživio je transformaciju.Pretvorio se u prelijepog Jusufčeka ( Vilinog konjica) sa velikim prelijepim krilima duginih boja.Sa njima se vinu u zrak i poče posmatrati sve oko sebe.Leteći tako s jednog kraja na drugi kraj ribnjaka pokuša ispuniti svoje obećanje, zaustavljajući se na na vodi  gledajući svoje drage u njoj pokuša nekako prodrijeti do njih, ali nije mogao više.Sav ucvijeljen što nije mogao ispuniti svoje obećanje poče jako mahati svojim krilima, dozivajući ih misleći da će ga tako čuti i vidjeti.Ali oni su i dalje bili ispod vode ne primječujući ga uopće.Onda je shvatio da čak i ako ga mogu vidjeti neće ga prepoznati kao jednog od njih, jer je postao jedno prelijepo stvorenje i nije bio više  ličinka kao oni.Znao je ma šta pokušavao dalje neće uspijeti, jer je bilo i njegovo vrijeme da ode od niih.Zadržao se još neko vrijeme gledajući ih s ljubavlju da bi zatim se vinuo u visine i otišao u svoj svijet u nadi da će se sjećati jedni drugih zauvjek."

Volila bih da mi još jednom ispriča ovu priču, a ja da joj pokažem koliko sam porasla i postala jaka,jer iako više ne možemo vidjeti svoje najdraže koji su doživjeli svoju transformaciju(odlazak-smrt) ne znači da su prestala postojati i naša sjećanja o njima.Uvijek se mogu oživjeti uspomene na njih kada god ih poželimo.A isto tako dosanjati njihove snove koji se nisu mogli ostvariti, jer su morali otići.