MINUSPLUS

Dobrodošli na moj blog

19.10.2018.

BABO JA SAM SADA JAKA I VELIKA-YUSUFÇUK BAHÇE 1 -DIO

Nakon jednosedmične "borbe" sa mojima oko nanine rh. kuće da se ne proda, jer zaista nije bilo potrebe za to, pošto su moji bili solidno materijalno obezbjeđeni,a i ja svojom četverogodišnjom samostalnošću i materijalnom neovisnošću o njima, dokazala barem donekle svoju zrelost da mogu sama preuzeti brigu o sebi kao i obdržavanju jedne kuće nije urodilo plodom.Vidjevši da neću moći sama postići nešto više, a  pošto mi je bilo stalo jako do te kuće, jer sam i nani rh. dala pri samrti neki vid obećanja u vezi nje, onako izgubljena i ucvijeljenja  zatražih pomoć kod bližnje familije od mog oca u vidu savjeta, razgovora ili dogovora sa njim, ali se i brzo pokajah.Konkretno, u zlim vremenima testira se čovjekova snaga, njegova uvjerenja, ali i njegovi odnosi. Oni koji su te "uvažavali i volili" dok si bio "jak i sretan", kad te zadesi neka nevolja odjednom mogu pokazati neuobičajenu zluradost i onda shvatiš da te nikad zapravo nisu volili niti uvažavali, nego su ti potajno zavidjeli baš zbog onoga što jesi i tvoj jedini grijeh za njihov prezir je bio što si imao drugačije poglede na život nego oni ili imao drugačiji karakter od njihovog .Ili, neke ljude koje si ti cjenio u dobrim vremenima, u nevolji će odnijeti vjetar kao hrpu šarenih papirića, a ti se možeš okrenuti nekim skroz drugim ljudima koje nisi možda ni dovoljno poznavao, ali su ti znali pružiti okrepljujući mir onda kad si to najviše trebao.Uglavnom padnu tu mnoge maske, pa ako si dobar psiholog, malo se staložiš i kreneš u svom tom haosu posmatrati sebe i druge, dobiješ materijala za kriminalističke i horor romane pisati, čak pomaže i ako zamisliš takvu neku '' dramu '' da si ti tu sad neki junak iz bajke koji prolazi razne inicijacije, mora se susresti s opasnim zmajem da bi došao do Princeze i onda jednog dana shvati da su zmaj i princeza bili jedno te isto biće sa dva različita lica.

Pošto mojima nanine stvari u njoj nisu predstavljale nešto veliko kao meni i pošto sam znala da će završiti sve na deponiji, a mene još više rastužiti, jer nije prošlo ni dva mjeseca od njene smrti odlučila sam da  se uputim za Bosnu i podjelim ih onim ljudima za koje sam znala da ih moja nana voli,kao što su i oni nju volili i poštovali.Ovaj puta dolazak pred naninu kuću je bio sasvim drugačiji od svih mojih dolazaka prije, pa čak i onda kada se razbolila dočekala me je na nogama nasmijana kao po običaju, iako će samo nakon tri i po sedmice preseliti na bolji svijet..Ovaj puta nisam dugom sirenom najavila svoj dolazak,vrata od kapije nisu bila širom otvorena, a sva svijetla u kući i dvorištu popaljena,niti je bilo moje nane više na kapiji raširenih ruku i nasmijanog lica sa kuhinjskom krpom u ruci koja je mirisala na hurmašice od pekmeza,i koje su nekim čudom pored svog našeg grljenja i ljubljena  uvijek dobijale neku rumenu boju sa strana, a ja ih morala odma malo čopnuti nakon zaljevanja, jer sam ih volila takve i vrele.Umjesto toga dočekao me je mrak i tišina.Dugo sam tako još sjedila u autu bez volje da se pokrenem,tupo piljeći u kapiju kao da će se čuda desiti i ona se otvoriti, tek nakon dužeg vremena ušla sam u nju gdje me je dočekao tako poznati miris kojeg sam duboko udahnula znajući da je to posljednji put.Tu noć sam se opraštala ne samo od dragih uspomena vezanih za nju i najsretnijih perioda iz mog života, već i snova koje smo ja i nana kovale skupa za mene.Nisam najavila svoj dolazak nikome osim staroj tetki i par osoba bliskih mojoj nani koje su trebale preuzeti stvari i ženi koja je čistila i zračila.Trebalo je do jutra sve sortirati i predati, pomoć koju su mi ponudili sam odbila , želila sam da budem sama u svojoj tuzi i bolu koji me je sve više obuzimao sa svakom spakovanom stvari od nje.Sve što sam željela zadržati za sebe odma sam nosila u auto.Kada sam naišla na djedov stari sanduk za alat kojeg je sam napravio i kojeg sam već odavno htijela imati i upotrijebiti za neke druge svrhe jer sam volila starinu i antikvitete, ali uvijek odustajala jer se u njemu još nalazio djedov alat kojeg je nana brižno čuvala.Otvorivši ga opet ustanovih da su i dalje sve njegove alatke bile tu.Bio je potežak sa svim tim alatkama u njemu,a ja nisam htijela da ih razbacujem po podu,gurnuh ga samo u stranu čekajući jutro kada su trebali doći ljudi koje je tetka angažovala da rastrijebe kuću,pomislih da bi možda oni trebali nešto iz njega.Sve što se nalazilo u kući, a dolazilo meni pod ruku je budilo sjećanja na sve one sretne dane koje smo sprovele skupa.

Dočekah jutro na nogama, tetku , komšiluk i ljude koji su trebali iznijeti sve stvari na dvorište.Dok su oni radili svoj posao ja sam nijemo gledala kako u nepovrat odlaze moji snovi i uspomene, ovaj puta ne osjeti samo tugu već i neku fizičku bol koja rastura mjesto između rebara.Nisam ni primjetila da je i "bliža, brižna familija "tu.To su ljudi apsolvirani filozofi, uvijek su nam na  usluzi bez daljnjeg,ali samo onda kada treba dodati soli na ranu.Počeše svoje pametovanje,prvo da potvrde savjest koja me je ionako pekla i bez njihovog plamena,sa zaključkom da bi mojoj nani rh. puklo srce da ovo sada  sve vidi,da bi na kraju izrazili svoje saučešće sa stoicizmom kojeg sam ja iz dna duše prezirala"Šta ćeš Janah,živom čovijeku se svašta događa, sve je to sudbina."Gledala sam ih blijedo,i razmišljala što reči ovakvim ljudima više.Odmahnu rukom jer sam osjetila neki bijes i navalu suza za koje sam mislila da sam ispustila preko noći.Udaljih se bez riječi tamo gdje sam uvijek nalazila mir, u naninoj bašti.Mene na taj  ljudski stoicizam hvata bijes.Ja nisam pristala na ovakva događanja,niti sam želila sudjelovati u ovoj drami koja mi je nametnuta ne od Boga, nego od ljudi.On mi zasigurno nije izabrao ovu ulogu gdje me boli sve od tuge da bi se malo zabavio njom, estagfirlah,već ljudi,kojima je data slobodna volja i koji su imali izbora da je spriječe. Uostalom, koliko sam uopće živa nakon svega ovoga to samo dragi Bog zna? Sjedoh ispod lipe pogleda uprtog u prozor sobe u kojoj je ispustila svoju plemenitu dušu, kao da sam je vidjela opet na njemu kako mi nasmijano maše.Dok mi se tijelo treslo od tihih jecaja sijećanja opet navrnuše.Trećeg dana bolnice kada sam joj ranim sabahom došla u posjetu zatekla sam je svu u suzama,pritrčah joj sva užasnuta , jer sam je rijetko viđala takvu.Na upit šta joj je, reče mi: " Srećo nanina,znaš da se ja rijetko žalim, i lijepo mi je ovde i plaho me paze, ali ja ću ovdje uvehnuti, vidim samo nebo, ja bih kući aBd.i  ako može.. " Rastrčah se na te njene riječi da bude i može, jer za svoju nanu ja bih sve učinila što je u ljudskoj moći.Konstatovah se s njezinim ljekarima,uzeh sve što joj je bilo potrebno i vratih je tamo gdje joj je duša bila na mjestu, a da jeste osjetilo se odmah,jer samo što smo ušle u kuću,zatraži da jede, dok je u bolnici bila na infuziji.Dok sam je hranila, gledala je kroz prozor brižno i s nekom sjetom rekavši mi kako ne uspjede sve zasijati i posaditi u bašti, a bilo je vrijeme za to.Od kada sam došla briga oko nje me je zaokupirala tako da i nisam imala vremena da gledam baštu, pogledah kroz prozor i dođoh na ideju za koju sam znala da će je obradovati.Za svoj naum sam trebala par pomoćnika kojih hvala Bogu nađoh odmah.Pošto joj je spavaća soba bila na spratu i ne baš sa velikim prozorima odlučih da je preselim, u sobu ispod gdje je bila gostinska soba sa velikim prozorima i staklenim vratima koja su vodila na  etažnu terasu, a sa terase u cvijetnjak i baštu.Što naumljeno to i učinjeno na njenu veliku radost.Još kada sam joj rekla da ćemo ujutro izaći u baštu tj. ja u baštu, a ona sa terase ili iz kolica davati konstrukcije gdje šta i kako posijati - zasaditi,eventualno naružiti ako budem šta pogriješila,slatko se nasmija, a i zaspa.Ujutro smo ja i jedna komšinica što se brinula o njoj i kući već trčkarale po bašti,slušale smo njene želje i savjete,kada sam sadila grah reče mi da ga ne stavljam duboko u kuće, jer grah voli da čuje ezan.Volila sam te njene spontane priče koje su za mene bile kao najljepše bajke svijeta.Smijale smo se mom prvom susretu sa motikom kada smo baš okopavale grah,ona mi je pokazala kako, i prve dvije tri kuće su bile ok, a ja sva sretna što sam ukapirala nastavih malo bržim tempom, jer sam inače brzac i dok sam se okrenula da vidim koliko sam već prešla, shvatila sam da sam umjesto okopavanja vršila u stvari šišanje mladica graha, koje su onako žalosno visile na zemlji.Bi mi žao i neugodno( glupo i naivno dijete) vratih se da ona ne primjeti i počeh ih rukama saditi ponovo u zemlju,dok ona nije to sve primjetila i počela se glasno smijati, rekavši mi da se sve može nadoknaditi osim čovjeka, što je bilo upropašteno, presijale smo.Od tada su prošle godine, iskustva sam imala , bila sam pravi profi u bašti, tako da smo do predvečerja gotovo sve pozavršavale, a moja nana i taj dan bila sretna.Pošto je bilo proljeće i sve mirisalo na njega, ujutro bih je odma nakon sabaha i doručka izvodila u cvijetnjak i baštu, a ona bi uživala u tome.Pogled bi joj nekada dobio sjetu i tiho bi prošaputala više kao za sebe , da li će dočekati ljetinu, a ja to čuvši bi joj govorila da će dočekati aBd. ne samo ovu,nego i mnoge druge,da će dočekati i da završim fakultet i da joj se vratim i da nikada više neće biti sama, pa čak  i praunučiće koji će je kao i ja držati u trapu i belajima za kojima će trčati i igrati se sa njima u njenoj bašti dok joj ne dojadi i mene zovne da spasim njene stare kosti i umornu staru glavu ,ali najljepšu na svijetu, ljubeći je i grleći sam joj govorila dok se opet ne bi zasmijala.Na žalost nije dočekala ništa od toga, bilo je njeno vrijeme da se vrati  Gospodaru,a s prodajom kuće srušili su moje obećanje njoj da ću se jednog dana vratiti u nju, nisam mogla ispuniti to obećanje jer sam bila "mala" i nisam bila "jaka", ali gledajući praznu kuću po zadnji puta sa fizičkim bolom oko srca obećala sam sebi da ću aBd. porasti i biti jaka,i ma gdje god bila imati sjećanje na nju i biti ono što je ona najviše želila da budem.Uzevši djedov sanduk i karton u kojem su se nalazila razna sjemena iz njene bašte,odlučih da nikome ne dozvolim da sruši moje snove,jer htijeli mi ne htijeli  ne možemo zaboraviti što smo doživjeli kao dijete, zato što je pamćenje, najmoćnije i najčistije vrijeme djetinjstva.Zatvorih vrata u toj kući po zadnji put, ali ne i snovima sanjanim u njoj koji će me pratiti s mnogo ljubavi  dalje.Od tada je prošlo nepune četiri godine,rasla sam i htijela sam biti jaka,ali sam uz to i shvatila da je odrastanje i zrelost jedan od najtežih i najbolnijih perioda našeg života.Da će tokom njega biti uvijek onih koji će uspijevati uzdrmati nam srce do fizičke boli gdje nastaju pukotine i risovi u njemu iz kojih bi curili po podu dijelovi naših osjećanja radosti,voljenja, povjerenja ,ljubavi, nade  po kojima bi onda onako nezaitresovano gazili i odlazili ostavljajući nas same da kupimo i spašavamo ono što se još spasiti da, ljepeći i šivajući sve one zadobivene napukline i risove.

Kad se sve to  zbroji čovjek bi mogao pasti u teško tjeskobno stanje (Anksioznost). Zbog toga mnogi ljudi na svom životnom putu dožive slom, upadnu u besmisao i depresiju. No svi mi pokušavamo pronaći razlog zašto da i dalje živimo, u svakom od nas je duboko usađena želja da preživimo bez obzira na sve i to nas tjera naprijed.Ako pogledamo realno mi uspjevamo u životu ukoliko znamo posložiti naše vlastite prioritete i zadovoljiti naše potrebe. Mi živimo sa sustavom vrijednosti kojeg cijenimo iznad svega, moram priznati da je u mom slučaju na prvom mjestu bila Vjera i pouzdanje u dragog Boga pa onda ( oni koji su nam najbliži-porodica, prijatelji, uspjeh, ideali) i to nam daje snage kad nam je i najteže. Bez tih stvari, bez smisla za kojeg živimo život postaje pakao, a takav pakao je u glavi depresivnog čovjeka.Dakle nužno je da od trenutka kada se ujutro probudimo imamo ispred sebe smisao zašto se uopće ustajemo iz kreveta, smisao zašto stisnemo zube i kad je najteže i kada nas najviše boli, smisao u našoj molitivi, našim bližnjima sa kojima dijelimo našu sreću i ugodne trenutke. I ti mali djelići sreće koji nas prate na našem teškom životnom putu doprinose našem smislu, ispunjenosti i zadovoljstvu, doprinose osjećaju da naš život ima smisla i da živimo sretno. Prednost pozitivnih ljudi je upravo u tome da sebi znaju zadati ciljeve, smisao i da znaju i u teškim trenucima pronaći razlog zašto je život lijep i unatoč svemu vrijedan življenja, i najvažnije od svega da sve i dobro i loše prolazi i neprestano se mijenja u našim životima i život kao takav treba prihvatiti. Dakle sve je stvar pogleda na sebe i život, stvar je u našoj glavi, no da je život realno težak jest, jer nam njegova priroda ne dopušta da posustanemo, traži od nas da se rukama i nogama borimo za "preživljavanje".. Mnogo ljudi je nesrećno, nezadovoljno ostvarenim, ili nemaju snove ni jasnog cilja, nema strasti koja bi ih pogurala u pravcu života kojim žele da žive. Kao da se gase iznutra dok život prolazi pored njih i njihov životi im izgleda protraćeno jer su se predali ili zapali u samosažaljenje. A to je najgori način da čovjek troši svoj život konstantno se žaleći na nešto… kako mu je dosadno, kako je neispunjen i kako ništa nema smisla… na situaciju, na ljude oko njega… a da po tom pitanju ništa ne preduzima zaboravljajući na svaku aktivnost, ono sijeme u sebi koje čeka samo da proklija, a svako sijeme treba zaista potaknuti na rast .Zadovoljstvo koje osijećamo od aktivnosti koje sprovodimo u cilju ostvarenja naših snova, ciljeva, ambicija ima dugotrajan pozitivan uticaj na naš život i čini ga kvalitetnijim, a samim tim i ispunjenijim. Jer za ispunjen život, koji je već dar sam po sebi, odgovorni smo da se pobrinemo samo i jedino mi sami, i samo mi to možemo a upravo to je izbor koji pravimo u svakom trenutku.

Djedov sanduk od alata je dobio svoju svrhu.Vidjevši da vrijeme prolazi ,a ja svoje uspomene (nanina sjemena iz bašte) i dalje držala u papirnim fišecima gdje ih je ruka moje nane rh. ostavila, odlučih da promjenim ambalažu radi eventualnog kvarenja i produžim im rok trajanja.Sakupljala bi prazne bočice od lijekova u bolnici u kojoj sam radila i donosila ih kući, nanovo ih sterilisala i u njima podhranjivala moje malo blago od nane uzdajući se u Allaha da će mi pomoći u tome da ih sačuvam do konačnog cilja, On sve može.Mnogi koji su me poznavali, pa čak i najbliži bi me čudno i u nevjerici posmatrali kada bi im nakon svakog seljenja dala do znanja da ću se ja pobrinuti za moje sanduče sa sjemenima i da je to stvar koja bi se prvo unosila u kuću.Kada sam došla ovdje pobjedivši strah od zmija donjela sam konačnu odluku da se oživi ono što je odavno već trebalo.Imat ću svoju vlastitu bašću i u njoj će opet procvijetati uspomene na nanu i Bosnu, a u mojoj duši mir.Danima sam pravila planove uživajući u svakoj sekundi.Kada bi drugi čuli za njih odmahivali bi glavom , jer je to bio ogroman posao i malo poveća investicija ne toliko novčana koliko vremenska.Mnogi su me podržavali u tome, a neki i odvraćali od toga,a među njima i moj otac,ne u smislu da nije više imao povjerenja u mene, nego što je ono što sam ja naumila zahtijevalo i tijelesnu aktivnost i sav moj anganžman neko vrijeme,očito me još nije dovoljno poznavao i bilo je napokon vrijeme da upozna onu mene ja koja zaista jesam,ovaj puta sam mu se samo nasmijala i rekla:" Možeš li ti razumjeti zašto se princeza na zrnu graška može osjećati više kao kućni ljubimac, a ne misaono i aktivno biće i zbog čega to vrijeđa? Babo ja sam sada "jaka" i "velika " .