MINUSPLUS

Dobrodošli na moj blog

02.10.2018.

BEZ TVOGA IMENA



zamisli more koje se dijeli
pola na pola
i nad njim ranjenu pticu
koja vise ne moze
ponovo da poleti

zamisli more koje se dijeli
pola na pola
i valove koji se ponekada
i bez osijeke iznenada povuku
i u mirisu odlaska
ponesu vise soli od mirisa mora

Slikar je po najdrazem platnu
prosuo mrvicu bola
ostavio nasuknute ladje da sanjaju luku
i ranjenu pticu u kapi krvi

iza mojih usana
sakri se krik ranjene ptice
cuo se samo sapat
tiho izgovori tvoje ime
kao da se kajem
obuze me bol
i svijet mi posta mali
i poletila bih nekud
samo da mi se ne slomise krila
mozda da nadjem
opet tvoje ime
ili nesto sto na tebe sijeca

zamisli sivo, kao bez boje
vidim da je kasno
da to cudno more
okrenem ka sebi
ne slusa me vise
krenulo je samo
sa plimama i osijekama
da me prati ..kad bi ono znalo...

zamorene misli
pitaju me stalno
kada ce pobjesnjeli valovi
vec jednom stati
da me zovu, da sapucu,
da me grle
kazu da za tobom
isplakacu oci
i da tvoje ime zna da oslijepi
i da ce proci vijecnost
prije nego rodim se
i ponovo poletim

zamisli sivo, kao u jutro
kad umijesto dana
nadamnom svanu olujni vjetrovi
koji pocnu da mi pusu po sijecanju
neke tamne misli
i samo tvoje ime
opet zasvijetli
crvenom bojom
a isplakane oci
nemilosrdno me kriveci
sto oslijepljena
sto izgubljena daljinom
jos uvijek trazim put
do kosulje tvoje
i opet
dubinama slijepih snova
podsjeti me poneki ostar kamen
kada oslijepljena na njega naletim
i opet se nehotice ranim
da tuda sam vec prosla jednom
ili se opet vrtim u krug?
trazeci tvoju ruku
sa koje se prvi put vrnu u visine
ipak svaki san
iako bezbojan
jedan je razlog vise
sto jos uvijek sam te zedna
i sto nikada necu
stati da osijetim dah
svijezeg proljecnog vijetra
sto cu ici u krug
sve dok se bol ne utisa

kazu da za tobom
isplakala sam oci
i da za tvojim imenom se oslijepi
a ne znaju oni da
tvoje ime je zauvjek
jer nista ljepse
u njih nije moglo stati
i da bez njega iako gledajuci
opet bi bile slijepe
znam ja pravi put
al ne mogu, al ne smijem i necu
sve dok ne nestane tinte
koja ispisa moj zivot tvojim imenom

iza tvojih usana
sakri se sapat " bili smo i prosli"
i moju sudbinu pretvori u more
i sve smagardne sume
u morske trave crne i teske
a snove u hridine bolne
i postadoh ptica slomljenih krila
gledajuci te ocima vjecnosti
koje bez tvog imena u njima ionako
nikada ne bi pozeljela da ponovo poleti..
 
"Kad ptica prestane voljeti drugu pticu,ona joj ne kaže; "Odleti sada hiljadu milja daleko da ne bi gledala ravnodušnost kako se gomila u mojim zjenicama...!"Jer ptica nije troma kao čovjek; daljina je za nju lepršanje slatke svjetlosti koja raspiruje ljubav. Ne kaže joj; "Sad se sakrij hiljadu stopa duboko ispod zemlje,da ne čuješ kako pjevam u predvečerje nježnu uspavanku drugoj dragani koja leži sa kljunom u mome krilu...!"Jer ptica nije površna kao čovjek; ona zna da se otkucaji srca pod zemljom propinju jos snažnije, i umjesto umirujućih zvukova uspavanke cijela bi šuma morala slusati tutnjavu podzemlja koju je izbacio bol...Zato ptica kad prestane voljeti drugu pticu,ona ostane pokraj nje da tu umre u samoći...A čovjek kad prestane voljeti drugog čovjeka, od stida i pomutnje ne zna što bi,i bjezeći sve dalje od njega,ugnijezdi u svom srcu njegovu tugu...."