MINUSPLUS

Dobrodošli na moj blog

31.10.2018.

NIKO NIJE TAKO SLIJEP KAO ONI KOJI NEĆE DA VIDE



„Nema kakva dobra u mnogim njihovim tajnim razgovorima, osim kada traže da se sadake dijeli ili da se dobra djela čine ili da se uspostavlja sloga među ljudima. A ko to čini iz želje da Allahovu naklonost stekne Mi ćemo mu, sigurno, veliku nagradu dati.“ (En – Nisa, 114)

Džabir i Ebu Talha prenosi sljedeće Vjerovjesnikove, s.a.v.s., riječi: „Ko god napusti (svoga brata) muslimana ostavivši ga bespomoćnog u mjestu gdje je napadnuta njegova čast i srušen njegov ugled, Allah će njega ostaviti bespomoćnog u mjestu gdje njemu bude trebala pomoć, a ko god pomogne (svome bratu) muslimanu u mjestu gdje je njegov ugled srušen i njegova čast napadnuta, Allah će njemu pomoći u mjestu u kojem on bude molio za Njegovu pomoć.

Sehl ibn Hunejf prenosi sljedeće Vjerovjesnikove, s.a.v.s., riječi: „U čijem prisustvu se vjernik ponizi, pa mu on ne pomogne, a bude u stanju to učiniti, Allah će njega poniziti pred svim stvorenjima na Sudnjem danu.“ (Hadis bilježe Ahmed, III/487, i Taberani, VI/73, 5554.)

Od Abdullaha b. Abbasa, r.a., prenosi se da je pripovijedio: Ja sam čuo Resullaha, s.a.v.s., kada kaže: „Nema Muslimana koji obuče drugog Muslimana a da neće biti u Allahovoj zaštiti sve dok ijedna krpa te odjeće bude na tom čovjeku!“( Tirmizi: 2484 )

29.10.2018.

YUSUFČUK BAŠĆA

Kako lijepa misao :" Život je ćilim satkan od niti kušnje i svanuća nakon tame. I nema druge, nego – odživjeti ga. " I zaista je tako,jer život,život se dešava htijeli mi to nekada ili ne. I prolazan je svakim danom koji treba ostaviti za sobom, kao vodu koja teče, pročišćenu od tuge ili radosti.Sve ono što nam je potrebno u njemu je  jednostavno biti i naći sklad u neskladu,biti pomiren i prihvaćati ga.

Kada je bilo sve pripremljeno došao je i onaj momenat kada sam trebala iz uspavanosti probuditi moje želje i snove.Uzela sam djedov sanduk i zakoračila hrabro u njih , jer ovaj puta je bilo sve u Njegovoj moći.Dok sam stavljala sjemenke u zemlju, sijećanja na nanu rh.su opet oživljavala ,samo ovaj puta nisu bila pune bola i tuge, bila su sasvim drugačija.Koliko sam samo bila sretna u tim momentima kada mi je dozvoljavala  da ja sortiram sjemena i dodajem joj ih osječajući se nekako posebno što smijem raditi sa njom tako važne stvari.Grabila bih tada zemlju svojim malim rukicama i zadržavala je neko vrijeme u njima govoreči nani kako zemlja miriše, osjetiti je pod rukom bilo je nešto posebno za mene.Uz to bi mi ona ispričala i poneku priču o zemlji , cvijetovima,ljekovitim travama nabrajajući imena biljki ili cvijetova i budila moju dječiju maštu sa svim tim čudnim imenima.Neven,papučica,ovnak,smilje, miloduh,orlove kandže, kadifica, djevojačko oko,meraja,bijela rada,zambak,šemboj,mindžušice, lijepi momak, karanfilčići,hadži beg, akšamčići koji su za mene bili tako interesantni zbog tog imena da bih čim se akšam pojavljivao uzimala stoličicu i sijedila kraj njih da vidim to čudo i pljeskala rukama kada bi se zaučo ezan sa obližnje džamije, a oni se zatvarali, a ujutro istrčavala iz kreveta da vidim njihovo otvaranje.Njena avlija je bila uvijek puna cvijeća i kada bi to sve procvijetalo izgledalo bi kao da se sve boje svijeta preljevaju jedna u drugu, kao da ti se rascvjetala duša i zamirisalo srce..mirisom koji je bio nezamjeljiv u onim danima bez nje i kojeg nikada nisam mogla nadoknaditi tražeći ga ulaskom u cviječarnice koje iako su mirisale cvijećom, nisu imale miris nanine avlije.Često bi unosila i šarene bukete u kuću, a uvijek između njih bi bio jedan poseban u mojoj sobi pa bi mi se te boje i mirisi onda razbježali i po kući i davali osjećaj ugode,uz to njen blagi glas, njena blizina, osjećaj sigurnosti, sve me to činilo spokojnom i sretnom..željela sam da mi se to s Božijom pomoću opet sve vrati.

Kažu da je misao kao sjeme koje odnosi vjetar. Postoji mogućnost da se sjeme primi i nikne negdje, a da ti to i ne znaš. Da ga neko nastavi njegovati bez da zna ko ga je poslao.Ostavlja mogućnost da ostaneš nepoznat i nepoznatom otvoriš vrata za milijun potencijalnih mogućnosti koje leže u svakom sjemenu.Ovaj puta poželih sve te potencijalne mogućnosti u svakom sijemenu.Posijah ih uz dovu Allahu da zaštiti i pomogne u rastu.Njegujući, zalijevajući, mazeći i čekajući.Možda je ponekad čar i u tome što se ne može sve nešto odmah i lahko imati, već treba rad, trud i strpljenje, zato se to nešto puno više cijeni od ostalog.Izvadih iz svake bočice bojažljivo po par sjemenki da ih posijem radi probe , nisam više bila sigurna da li su sve ove godine imale negativnog učinka na njih. Kada sam primjetila da klijaju mojoj sreći nije bilo kraja,svi su trebali dobiti šansu za novo buđenje.Često imam u običaju reči, kada Allah časti, časti najljepše.A ovaj puta bilo je to posebno čašćenje za mene.Allahu dragi na svemu Ti hvala.Moglo se otpočeti sa prosipanjem boja.













"Vjernik nešto ne želi, ali kada mu se desi, prihvata. Strpi se, zahvali Allahu na podršci srcu koje bi bez snage te pomoći klonulo, i pokuša vrijeme čekanja izlaza ispuniti sjećanjem na Gospodara, subhanehu we te’ala. Traga za mudrošću koja se sigurno krije u svemu što nas zadesi. I tako uvijek, baš uvijek, biva na dobitku.Suhejb,r.a.,pripovijeda od Allahovog Poslanika,s.a.v.s.,da je rekao:
„Čudno je stanje vjernika,zaista je za njega uvijek dobro,a to nema niko osim vjernik.Ako ga zadesi nešto lijepo,zahvali se Allahu pa bude dobro,a ako ga zadesi nekakva nedaća,on se strpi pa mu opet bude dobro.“ (Tirmizi,Malik i Ahmed )

Kada sam naišla u bašći na par aloe vera,manjih ,većih, jako sam se obradovala,još kada mi rekoše da se ona ovde zove sabir otu osmijehnu se opet. "Riječ sabr ( strpljenje) i sabir otu ( biljka ) dolaze iz istog korijena.Govori se da je biljka zvana sabir otu, gorka poput otrova.Koristi se i u medicini u farmaceutskoj i kozmetičkoj industriji.Eto, sabur (strpljenje) je teško i gorko isto kao kada se pojede ova biljka,ali ta gorčina je na početku tog čina. Rezultat toga je uvijek sladak i zdrav..MašAllah, čudni ovi moji Turci kao da mi misao prate, sjetih se našeg Mustafe gdje kaže:"U svemu imaš znak...znak..i znak!" Presadih ga na drugo mjesto ,dovoljno je bilo samo malo pažnje,ugode i ljubavi da uzvrati svom svojom ljepotom koju je posjedovao.Bože kako sve, ama baš sve hoće ljubav i pažnju.







Da sam izabrala pravo mjesto gdje ću istresti svoje čudne snove osvijedoći se i kada krčenjem dođoh do kraja i naiđo na nekoliko stabala badema u smeću gdje su ga ostavili moji predhodnici, evropljani.Bi mi to tužno ,kako su ljudi pomalo nemarni da i pored svih mogućnosti koja im se pruža da odlože svoj otpad primjerno, oni ipak to rade u ovakvoj ljepoti.Na žalost samo je još jedno od njih tri pokazivao znake života.Pošto je bio poseban dobi mjesto kod Yusufčeka.







Baš smo mi ljudi neka bića nemarna.Koliko nam Zemja pruža blagodati i koliko blagoslova imamo u njoj, a kako joj mi uzvraćamo.

„On vam je Zemlju pogodnom učinio, pa hodajte predjelima njezinim, i hranite se onim što On daje, Njemu ćete poslije oživljenja odgovarati.“ Kur'an - El-Mulk (15 )

Svevišnji nas u ovom ajetu obavještava da je On Zemlju učinio pogodnom. Pogodna je za kretanje po njoj, za usjeve, za iskopavanje, za gradnju na njoj, i nije je učinio nepristupačnom i čvrstom da se na njoj ne mogu izvoditi spomenuti poslovi.Uzvišeni nas podjeća da je Zemlju za nas učinio posteljom, i mjestom za odmor, i prostranom, i stabilnom i sabiralištem za sve ono što nam je potrebno.On nam obznanjuje da je Zemlju učinio ravnom i pogodnom za kretanje. Iz nje je izveo vodu i pašnjake. Učvrstio ju je brdima, a zatim kroz nju staze i puteve proveo. Po kori zemaljskoj je rijeke razveo i vrela poredao. Na Zemlju je blagoslov Svoj spustio i odredio gdje će koji plodovi nicati.

U blagoslove Zemlje spada i to da je sve što je na njoj živo stvoreno od zemlje i od plodova koji na njoj niču i kojima se svi oni hrane.

U blagoslove Zemlje spada i to da u njenu oranicu bacamo samo jedno zrno, a ona nam mnogo više zrna vrati.

U blagoslove Zemlje spada i to da ona na leđima svojim nosi svu nečistoću i zlobnost stvorenja, ali iz utrobe svoje ona im izvodi najljepše i najkorisnije stvari. Zemlja skriva ono što je ružno, a iz utrobe svoje izvodi im ono što je prijatno.

U blagoslove Zemlje također spada i to da ona sakriva sramote i izmet čovjeka, skriva ga i upija u sebe, a zatim čovjeku izbacuje njegovu ukusnu hranu i piće. Zemlja najviše trpi ljudske uvrede, a najviše im koristi donosi.























































Moja misao, jača od svih drugih.Moj san, iskreniji od svih drugih donesoše mi toliko očekivani mir.Često sam u Yusufček bašći gdje samo jednim klikom izbacim prekidač u glavi i jednostavno se s vremena na vrijeme isključim iz mreže ljudskih informacija i toksina koje proizvede čovjek svojom svakodnevnicom,prepuštena blaženstvu, miru i harmoniji koja tu prirodno vlada i Tišini.Ta Tišina je samo naizgled Tišina..ako je znamo slušati čuti ćemo puno toga,a i vidjeti,razumjeti, osjetiti, spoznati.To kada znamo izgubimo volju baviti se formom i mikroskopiranjem ljudskih riječi , dijela i buke.Prepustiš se samo prelijepom sadržaju i Izvornom obliku.Onda zaista čuješ cijelu simfoniju bez analiziranja i jedne note.A i vidiš cijelinu duge ne obračajući pažnju samo na jednu boju. Jednostavno budeš u ljubavi sa sobom i drugima, ne praveći nered na zemlji.Živiš  i pustiš da se živi .. procvijetaš.















































Osim priče o Kćeri Vilinog konjica, pričala bi mi i druge priče o njima.Kada bi započinjala priču o Vilinom konjicu koji se nikada više nije vratio svojoj kući , ja bi je zaustavljala i govorila da sam još mala, misleći na onu tugu koja me je tada obuzimala ne znajući je drugačije objasniti i molila je da mi je ne priča sada,da čeka dok porastem.A ona bi me tada grlila suznih očiju govoreči mi da joj je jedina briga u životu da dočeka da porastem velika i jaka.Na samrti sam joj obećala da ću zaista porasti i biti jaka..Mada to obećanje nije bilo jednostavno ispuniti,i kada god bi pokleknula to obećanje me je dizalo ponovo na noge.Ponekada nam se dogodi nešto što se na početku može činiti strašnim, bolnim i nepravednim, ali u osvještavanju tih situacija, otkrit ćemo svrhu prevladavanja tih prepreka. Jer da ih nije bilo nikada ne bi shvatili svoj potencijal, snagu, volju ili srce.I nisu uspomene samo tu da nas podsjećaju na bol ili da nas rastuže.Uspomene mogu izazvati sreću kao i ljepotu što upće postoje, čuvajmo ih.Ponaročito zbog onih bića koja su nam pružila toliko nesebične ljubavi, svoje snage i razumjevanja i učinila da se uz njih oplemenimo.Uspomenama na njihovu dobrotu možda dajemo šansu i drugima da budu bolji ljudi i oni procvijetaju.

"U dubini starog ribnjaka živjele su ličinke Jusufčeka koje nisu mogle razumjeti, zašto se ni jedna od njih nikada više nije vraćala njima ponovo kada bi odrasla i napustila njihovo gnijezdo, već bi uvijek nestajala na površini vode uz lišće ili vodene cvijetove.Dogovorili su se jednom da otkriju tu misteriju da onaj koji bude slijedeći porastao i izađe na površinu se vrati i ispriča ostalima šta je doživio na njoj.Uskoro je bilo vrijeme i za to.Jedan od njih je osjetio da ga nešto neodoljivo privlači ka površini vode i zove van iz gnijezda.Isplivao je na površinu jednog velikog lista od lokvanja i pošto mu je to oduzelo mnogo snage, sjeo je na njega da se malo odmori, tako odmarajući doživio je transformaciju.Pretvorio se u prelijepog Jusufčeka ( Vilinog konjica) sa velikim prelijepim krilima duginih boja.Sa njima se vinu u zrak i poče posmatrati sve oko sebe.Leteći tako s jednog kraja na drugi kraj ribnjaka pokuša ispuniti svoje obećanje, zaustavljajući se na na vodi  gledajući svoje drage u njoj pokuša nekako prodrijeti do njih, ali nije mogao više.Sav ucvijeljen što nije mogao ispuniti svoje obećanje poče jako mahati svojim krilima, dozivajući ih misleći da će ga tako čuti i vidjeti.Ali oni su i dalje bili ispod vode ne primječujući ga uopće.Onda je shvatio da čak i ako ga mogu vidjeti neće ga prepoznati kao jednog od njih, jer je postao jedno prelijepo stvorenje i nije bio više  ličinka kao oni.Znao je ma šta pokušavao dalje neće uspijeti, jer je bilo i njegovo vrijeme da ode od niih.Zadržao se još neko vrijeme gledajući ih s ljubavlju da bi zatim se vinuo u visine i otišao u svoj svijet u nadi da će se sjećati jedni drugih zauvjek."

Volila bih da mi još jednom ispriča ovu priču, a ja da joj pokažem koliko sam porasla i postala jaka,jer iako više ne možemo vidjeti svoje najdraže koji su doživjeli svoju transformaciju(odlazak-smrt) ne znači da su prestala postojati i naša sjećanja o njima.Uvijek se mogu oživjeti uspomene na njih kada god ih poželimo.A isto tako dosanjati njihove snove koji se nisu mogli ostvariti, jer su morali otići.







22.10.2018.

BABO JA SAM SADA JAKA I VELIKA-YUSUFÇUK BAHÇE 2 -DIO

Jednom sam čula da je svaka želja blagoslovljena jer postoji neki razlog zašto smo upravo to zaželjeli, naravno ovde se podrazumjevaju normalne želje..Mnogo sam se puta uvjerila u istinost tih riječi, jer ono što ti tražiš,u stvari to isto traži tebe i bilo gdje da odeš na bilo koji dio svijeta naći ćeš ono to si želio i izgledat će kao da je baš tebe č ekalo.A ono što je mene čekalo bilo mi je pred nosom od 3600 m2  , samo ja nisam znala na koji nač in da izrealizujem svu tu silnu želju u plodnu kreativnost.Raspored moje bašte je trebao imati neki smisao, nisam želila da izgleda kao samo nabacano ili da bude sve u savršenom  redu kao pod špagom, ili preslikano nekim tuđim idejama sa neta ili uređeno firmama koje su se bavile vrtlarstvom i nudili svoje usluge.Trebalo je biti nešto lično moje gdje sam trebala unijeti dio sebe u sve to.Sa blokom u ruci i grafitnom olovkom sam pravila skice obilazeći zemljište brišuči ili dodavajući neke nove detalje.

Kada sam bila mala nana bi mi pričala prič e prije nego što zaspim, među njima je bila i moja najdraža koja se zvala "Kći vilinog konjica", ta priča mi se toliko svidjela da sam je mogla satima slušati ponovo i ponovo.Kroz tu priÄču sam zavolila ta mala bića toliko da sam jedno vrijeme sve sakupljala u znaku njih, a i proč itala o njima dosta literature.A najdraže bi mi bilo kada sam ih imala priliku uživo posmatrati.Sjedila bih satima fascinirano ispred vode i posmatrala ih kako lete, ljubav prema njima nije prestajala ni mojim odrastanjem, kada god bi uhvatila priliku za odmaranjem u prirodi to bi bilo voda gdje su u blizini bili i vilini konjici, tako da je u tom mom planu o uređivanju bšte bilo definitivno uplanjeno mjesto za jedan ribnjak sa svom vodenom florom i faunom.Jednom dok sam sjedila sa svojim prvim komšijama, starijim brač nim parom u penziji koji su bili prosvjetni radnici, djed profesor biologije mi reč e, posmatrajući me kako gledam čežnjivo njivo prema vilinom konjicu, da uzmem leda iz čaše i pružim ruku da će on sam ubrzo sletiti na nju.I zaista bi tako.Dok sam ja uživala u njegovoj ljepoti tako izbliza, djed me upita da li znam po čemu je on dobio ime Yusufč uk, na šta se ja i Adna pogledasmo,nikada č ule za to, ali baš  Yusufč uk bijaše interesantno za nas.Ime Yusufčuk je dobio zbog svoje ljepote koja podsjeća na posebnu ljepotu Jusufa a.s. i visokog nivoa koji je on postigao ..tako da i Yusufčeka smatraju najljepšim, a ujedno i najfascinantijim insektom iznad drugih insekata zbog njegove elegantne strukture koja fascinira svojim spoljašnjim izgledom i ljepotom, a  i samom posebnosti i  vrijednošću tog insekta.Pomisli u sebi kud mu dadoše baš to ime i to značenje od svih imena i poslanika i da ja nabasam na sve..i kažu ponekada slučajnost .hm,a Adna se poč e smijati mom izrazu lica tiho pjevušeći".. znam, ima tu malo istine a malo sudbine.. " Ah ti Yusufčeki, po svukuda ih ima..Pošto sam namjeravala srediti prvo dio gdje bi bio ribnjak dijed mi je obećao kao iskusni biolog pomoćii da dobavimo larve Yusufčeka u obližnjim jezercima i vodama jer ih je znao razlikovati po velič ini razvoja, pošto oni malo duže trebaju da se oforme iz jajašca u larve i odraslog vilinog konjica, tako da bi moj ribnjak faktič ki ostao bez njih par godina, a to ne bi bilo dobro, zato je trebalo da ih preselimo kod mene kao larve.Ne samo da su bili prelijepi,i stvarno ponekada oduzimali dah svojom ljepotom i bojama, vilin konjic je bio  jedan od rijetkih insekata koji je imao znač ajnu ekološku ulogu u svojoj okilini zbog samog položaja kojeg  su zauzimali u vrhu lanca ishrane.Bili su i izvandredni  bioindikatori i imali su vrlo usku ekološku valencu u odnosu na skup ekoloških faktora zagađenja u životnoj sredini, s obzirom da se štetne materije akumuliraju u njihovim tijelima, a kao izraziti predatori ovi insekti učestvuju i u regulisanju brojnosti štetnih insekata, a posebno su bili dobri lovci na komarce i muhe.O Yusufčekuku bi mogla pisati satima, neka ovo bude za sada..

Trebalo je samo htijeti i otpočeti..





Vodenim biljkama ugodu napraviti i okolinu urediti.






A šta bi bio ribnjak bez Yusufčuka. Da vidiš jedno treba ti dvoje,i onaj koji voli i voljeni,i onaj koji želi i željeni.Toliko željeni vilini konjici su konač no stigli u svoj novi dom.Nije dugo potrajalo, a novi stanovnici Yusufčuk bašće su svojim prisustvom poč eli uljepšavati njenu okolinu.Lijetjeli su svukuda i bilo ih je uživanje imati u svojoj blizini.Često bi slijetali na moju ruku ili mahramu,zadržavali se neko vrijeme i opet letjeli svojim putem, a mene bi svaki put oduševljavali svojom ljepotom i bojama.









Dobili su i drušvo..kreket žaba me je uvijek podsjećao na dijetinjstvo..a i lijepo je u večernjim satima  uz šoljicu čaja slušati njihovu pjesmu pomiješanu sa pjesmom cvrč aka, prava simfonija.





Trebalo je samo č ekati i diviti se Božijem stvaranju..kako iz obič nog nastaje čudesno i kako sve oživljava..sve mijenja obliki boju.









Žuti ljiljan, ne može  bez barem malo Bosne, pa kako god.



Ljudi traže da ugledaju čuda, a ja gledajući ovu transformaciju ovog malog bića ,čudim se nama ljudima što tražimo č uda u velikim stvarima dok nam se istinska čuda dešavaju ispred nosa samo ih ne zamjećujemo.Doduše zamjetili su oni koji su konstruisali helikopter prema ovom biću pa kažu evolucionarni č ovjek,hudi insan nije spretan sopstvenom mštom i onom pameću što mu je data ostvariti samog sebe, a kamo li stvoriti, a da nije  potpomognut nekim vrijednostima iz prirode od kreativnosti Najvećeg Kreatora .Ko bi rekao da iz ovakve ličinke  će izaćii ovako prelijepo stvorenje.. "Uzvišen je Onaj u č ijoj je ruci vlast - On sve može! ..- ti u onome šio Milostivi stvara ne vidiš nikakva nesklada, pa ponovo pogledaj vidiš li ikakav nedostatak" Kur'an































Plan je bio gotov i trebalo je "samo" raditi po njemu.Ono "samo" malo me je "uvečalo" tako da sam se ponekada osijećala i suviše " velikom" i izgledalo je da sam zagrizla malo većii zalogaj nego što sam porasla,jer sam sve više i više uviđala da je moj otac donekle bio u pravu,zahtijevalo je više teijelesnog truda i vremena i meni bi bilo puno lakše da nisam uz to i radila, ali nisam se žalila i predavala, znala sam da će proći ,jer taj početni posao je bio najteži.U stvari kada ideš i u teretanu isto imaš tijelesni napor bez veze, ovako znaš barem zbog čega se trudio i to me je najviše obdržavalo.Imala sam i mnogo pomoćnika, hvala Bogu.Ono što smatram svojim najvećim životnim uspjehom, postigla sam zahvaljujući nepovoljnim okolnostima ili uslovima i malignom okruženju .Da su  bili bolji, vjerojatno bih se uljuljkala u ugodu i ne bih bila kreativna.Kreativnost raste iz teškoća, a rijetko ili nikada iz ugode.Za mene ne postoji opcija "neću i ne mogu" osim onih koja su vezana uz fizička ogranič enja. Npr..neke stvari mada sam znala kao žensko su jednostavno imala ta neka tijelesna ograničenja i razgranič enja na muško i žensko ili više nisam bila u dobi da postanem vrhunska balerina, jer sam za to trebala vježbati od ranog djetinjstva.Za mene postoji opcija " mogu probati barem, ili to hoću, i onda u to ulažem sve svoje potencijale,trebalo je samo volje, jer volja pokreć e svijet, to sam shvatila u ovo zadnje vrijeme."Duboko vjeruj u ono što želiš i zapamti: izgubljeno je samo ono č ega se odreknemo! "Često puta mi je naumpadalo ovo, samo što smo mi insani prepotentni da se uhvatimo u koštac sa samim sobom i sve shvatamo kao otrcane faze.A nije tako.Ako mislimo da na nekom mjestu, bilo kojem ili bilo gdje, ne možemo postići svoj maksimum, bit će tako.Ljudi su najčešće uhvaćeni u svoje negativne emocionalne navike. One su kao utrti putovi kojima idemo bez razmišljanja, automatski.Ali, navike se mogu promijeniti.To znač i da mi u bilo kojem dijelu svijeta možemo reč i: ovo ću sada ili danas (u)raditi drugačije.Ako ustajemo s mišlju da će opet sve biti isto, loše, bolno,neuspiješno, neinventivno, to bi mogla biti negativna emocionalna navika.Ako je želimo razbi(ja)ti mogli bismo reči: "danas ću nastojati biti budna (svjesna) u svakom trenutku dana i nastojat ću stvari raditi drukč ije ili bolje (ako znamo što bi bilo bolje ili što bi trebalo uč initi da se nešto odvija bolje)".Svi smo mi ono što izaberemo biti.Izgleda kao teorija, a nije, ispraksirano je.

''Ko ožiivi zemlju, imat će za to nagradu''. Poslanik, a.s.

Kako je lijepa naša vjera Islam, ne samo što te nagrađuje za ispunjavanje i oživljavanje svojih želja ,nego imaš uz to i prave smjernice i upute kada su ti najpotrebnije onako gratis.Kad god sam pogledala u zapuštenost ove zemlje pomislila sam na ovaj hadis.Bilo je vrijeme da oživljavamo jedna drugu uzajamno..trebalo je samo početi.. i puno truda do oživljavanja.





Moja najdraža palma je trebala biti orijentir za moj povrtanjak..Meni kada nešto uđe u srce to tu i obitava, ovo mjesto mi je bilo posebno drago.Kada sam rekla da ću ovdje sijati povrće jer sam pod rukom osjetila zemlju koliko je prhka i pitoma ,kao i da ću ispod nje odmarati i piti kahvu, mislili su da se šalim, jer je bilo sve toliko zaraslo oko nje ,čak mi je otac priznao da sam tvrdoglavija i hoćnija od njega,ali je ipak stao sa mnom rame uz rame u radu i dao podršku u svakom smislu. i to mi je bio najdraži momenat.I zaista sam pila kahvu i ne samo to , naš Gospodar je Silni i Mudri , On sve zna..

“ U plodnom predjelu raste bilje voljom Gospodara, a u neplodnom tek s mukom. Eto tako Mi, na razne načine, ponavljamo dokaze ljudima koji zahvaljuju .“(Al-A'raf 58 ajet)











Ponekada pri čišćenju bi me posmatrali moji "azilanti" sve one životinjice koje sam prisvojila zvala sam azilantima ,bašta je bila puna čuda koje su mene opet i opet oduševljavali.Marti i Mlada su bili moji strastveni navijači, jer sam uvijek u đepu imala nešto za njih.











Intezivnim krčenjem i čišćenjem Yusufček bašća je postepeno dobijala konture i oblik koji sam ja željela, sve sam bliže bila snu,trebalo je još samo nanino sjeme da oživi.Kažu Sabur moraš prvo osjetiti na leđima pa onda na duši.Ima li su pravo.Znalasam da ču dočekati jer mi je sve više i više u duši rastao mir.









19.10.2018.

BABO JA SAM SADA JAKA I VELIKA-YUSUFÇUK BAHÇE 1 -DIO

Nakon jednosedmične "borbe" sa mojima oko nanine rh. kuće da se ne proda, jer zaista nije bilo potrebe za to, pošto su moji bili solidno materijalno obezbjeđeni,a i ja svojom četverogodišnjom samostalnošću i materijalnom neovisnošću o njima, dokazala barem donekle svoju zrelost da mogu sama preuzeti brigu o sebi kao i obdržavanju jedne kuće nije urodilo plodom.Vidjevši da neću moći sama postići nešto više, a  pošto mi je bilo stalo jako do te kuće, jer sam i nani rh. dala pri samrti neki vid obećanja u vezi nje, onako izgubljena i ucvijeljenja  zatražih pomoć kod bližnje familije od mog oca u vidu savjeta, razgovora ili dogovora sa njim, ali se i brzo pokajah.Konkretno, u zlim vremenima testira se čovjekova snaga, njegova uvjerenja, ali i njegovi odnosi. Oni koji su te "uvažavali i volili" dok si bio "jak i sretan", kad te zadesi neka nevolja odjednom mogu pokazati neuobičajenu zluradost i onda shvatiš da te nikad zapravo nisu volili niti uvažavali, nego su ti potajno zavidjeli baš zbog onoga što jesi i tvoj jedini grijeh za njihov prezir je bio što si imao drugačije poglede na život nego oni ili imao drugačiji karakter od njihovog .Ili, neke ljude koje si ti cjenio u dobrim vremenima, u nevolji će odnijeti vjetar kao hrpu šarenih papirića, a ti se možeš okrenuti nekim skroz drugim ljudima koje nisi možda ni dovoljno poznavao, ali su ti znali pružiti okrepljujući mir onda kad si to najviše trebao.Uglavnom padnu tu mnoge maske, pa ako si dobar psiholog, malo se staložiš i kreneš u svom tom haosu posmatrati sebe i druge, dobiješ materijala za kriminalističke i horor romane pisati, čak pomaže i ako zamisliš takvu neku '' dramu '' da si ti tu sad neki junak iz bajke koji prolazi razne inicijacije, mora se susresti s opasnim zmajem da bi došao do Princeze i onda jednog dana shvati da su zmaj i princeza bili jedno te isto biće sa dva različita lica.

Pošto mojima nanine stvari u njoj nisu predstavljale nešto veliko kao meni i pošto sam znala da će završiti sve na deponiji, a mene još više rastužiti, jer nije prošlo ni dva mjeseca od njene smrti odlučila sam da  se uputim za Bosnu i podjelim ih onim ljudima za koje sam znala da ih moja nana voli,kao što su i oni nju volili i poštovali.Ovaj puta dolazak pred naninu kuću je bio sasvim drugačiji od svih mojih dolazaka prije, pa čak i onda kada se razbolila dočekala me je na nogama nasmijana kao po običaju, iako će samo nakon tri i po sedmice preseliti na bolji svijet..Ovaj puta nisam dugom sirenom najavila svoj dolazak,vrata od kapije nisu bila širom otvorena, a sva svijetla u kući i dvorištu popaljena,niti je bilo moje nane više na kapiji raširenih ruku i nasmijanog lica sa kuhinjskom krpom u ruci koja je mirisala na hurmašice od pekmeza,i koje su nekim čudom pored svog našeg grljenja i ljubljena  uvijek dobijale neku rumenu boju sa strana, a ja ih morala odma malo čopnuti nakon zaljevanja, jer sam ih volila takve i vrele.Umjesto toga dočekao me je mrak i tišina.Dugo sam tako još sjedila u autu bez volje da se pokrenem,tupo piljeći u kapiju kao da će se čuda desiti i ona se otvoriti, tek nakon dužeg vremena ušla sam u nju gdje me je dočekao tako poznati miris kojeg sam duboko udahnula znajući da je to posljednji put.Tu noć sam se opraštala ne samo od dragih uspomena vezanih za nju i najsretnijih perioda iz mog života, već i snova koje smo ja i nana kovale skupa za mene.Nisam najavila svoj dolazak nikome osim staroj tetki i par osoba bliskih mojoj nani koje su trebale preuzeti stvari i ženi koja je čistila i zračila.Trebalo je do jutra sve sortirati i predati, pomoć koju su mi ponudili sam odbila , želila sam da budem sama u svojoj tuzi i bolu koji me je sve više obuzimao sa svakom spakovanom stvari od nje.Sve što sam željela zadržati za sebe odma sam nosila u auto.Kada sam naišla na djedov stari sanduk za alat kojeg je sam napravio i kojeg sam već odavno htijela imati i upotrijebiti za neke druge svrhe jer sam volila starinu i antikvitete, ali uvijek odustajala jer se u njemu još nalazio djedov alat kojeg je nana brižno čuvala.Otvorivši ga opet ustanovih da su i dalje sve njegove alatke bile tu.Bio je potežak sa svim tim alatkama u njemu,a ja nisam htijela da ih razbacujem po podu,gurnuh ga samo u stranu čekajući jutro kada su trebali doći ljudi koje je tetka angažovala da rastrijebe kuću,pomislih da bi možda oni trebali nešto iz njega.Sve što se nalazilo u kući, a dolazilo meni pod ruku je budilo sjećanja na sve one sretne dane koje smo sprovele skupa.

Dočekah jutro na nogama, tetku , komšiluk i ljude koji su trebali iznijeti sve stvari na dvorište.Dok su oni radili svoj posao ja sam nijemo gledala kako u nepovrat odlaze moji snovi i uspomene, ovaj puta ne osjeti samo tugu već i neku fizičku bol koja rastura mjesto između rebara.Nisam ni primjetila da je i "bliža, brižna familija "tu.To su ljudi apsolvirani filozofi, uvijek su nam na  usluzi bez daljnjeg,ali samo onda kada treba dodati soli na ranu.Počeše svoje pametovanje,prvo da potvrde savjest koja me je ionako pekla i bez njihovog plamena,sa zaključkom da bi mojoj nani rh. puklo srce da ovo sada  sve vidi,da bi na kraju izrazili svoje saučešće sa stoicizmom kojeg sam ja iz dna duše prezirala"Šta ćeš Janah,živom čovijeku se svašta događa, sve je to sudbina."Gledala sam ih blijedo,i razmišljala što reči ovakvim ljudima više.Odmahnu rukom jer sam osjetila neki bijes i navalu suza za koje sam mislila da sam ispustila preko noći.Udaljih se bez riječi tamo gdje sam uvijek nalazila mir, u naninoj bašti.Mene na taj  ljudski stoicizam hvata bijes.Ja nisam pristala na ovakva događanja,niti sam želila sudjelovati u ovoj drami koja mi je nametnuta ne od Boga, nego od ljudi.On mi zasigurno nije izabrao ovu ulogu gdje me boli sve od tuge da bi se malo zabavio njom, estagfirlah,već ljudi,kojima je data slobodna volja i koji su imali izbora da je spriječe. Uostalom, koliko sam uopće živa nakon svega ovoga to samo dragi Bog zna? Sjedoh ispod lipe pogleda uprtog u prozor sobe u kojoj je ispustila svoju plemenitu dušu, kao da sam je vidjela opet na njemu kako mi nasmijano maše.Dok mi se tijelo treslo od tihih jecaja sijećanja opet navrnuše.Trećeg dana bolnice kada sam joj ranim sabahom došla u posjetu zatekla sam je svu u suzama,pritrčah joj sva užasnuta , jer sam je rijetko viđala takvu.Na upit šta joj je, reče mi: " Srećo nanina,znaš da se ja rijetko žalim, i lijepo mi je ovde i plaho me paze, ali ja ću ovdje uvehnuti, vidim samo nebo, ja bih kući aBd.i  ako može.. " Rastrčah se na te njene riječi da bude i može, jer za svoju nanu ja bih sve učinila što je u ljudskoj moći.Konstatovah se s njezinim ljekarima,uzeh sve što joj je bilo potrebno i vratih je tamo gdje joj je duša bila na mjestu, a da jeste osjetilo se odmah,jer samo što smo ušle u kuću,zatraži da jede, dok je u bolnici bila na infuziji.Dok sam je hranila, gledala je kroz prozor brižno i s nekom sjetom rekavši mi kako ne uspjede sve zasijati i posaditi u bašti, a bilo je vrijeme za to.Od kada sam došla briga oko nje me je zaokupirala tako da i nisam imala vremena da gledam baštu, pogledah kroz prozor i dođoh na ideju za koju sam znala da će je obradovati.Za svoj naum sam trebala par pomoćnika kojih hvala Bogu nađoh odmah.Pošto joj je spavaća soba bila na spratu i ne baš sa velikim prozorima odlučih da je preselim, u sobu ispod gdje je bila gostinska soba sa velikim prozorima i staklenim vratima koja su vodila na  etažnu terasu, a sa terase u cvijetnjak i baštu.Što naumljeno to i učinjeno na njenu veliku radost.Još kada sam joj rekla da ćemo ujutro izaći u baštu tj. ja u baštu, a ona sa terase ili iz kolica davati konstrukcije gdje šta i kako posijati - zasaditi,eventualno naružiti ako budem šta pogriješila,slatko se nasmija, a i zaspa.Ujutro smo ja i jedna komšinica što se brinula o njoj i kući već trčkarale po bašti,slušale smo njene želje i savjete,kada sam sadila grah reče mi da ga ne stavljam duboko u kuće, jer grah voli da čuje ezan.Volila sam te njene spontane priče koje su za mene bile kao najljepše bajke svijeta.Smijale smo se mom prvom susretu sa motikom kada smo baš okopavale grah,ona mi je pokazala kako, i prve dvije tri kuće su bile ok, a ja sva sretna što sam ukapirala nastavih malo bržim tempom, jer sam inače brzac i dok sam se okrenula da vidim koliko sam već prešla, shvatila sam da sam umjesto okopavanja vršila u stvari šišanje mladica graha, koje su onako žalosno visile na zemlji.Bi mi žao i neugodno( glupo i naivno dijete) vratih se da ona ne primjeti i počeh ih rukama saditi ponovo u zemlju,dok ona nije to sve primjetila i počela se glasno smijati, rekavši mi da se sve može nadoknaditi osim čovjeka, što je bilo upropašteno, presijale smo.Od tada su prošle godine, iskustva sam imala , bila sam pravi profi u bašti, tako da smo do predvečerja gotovo sve pozavršavale, a moja nana i taj dan bila sretna.Pošto je bilo proljeće i sve mirisalo na njega, ujutro bih je odma nakon sabaha i doručka izvodila u cvijetnjak i baštu, a ona bi uživala u tome.Pogled bi joj nekada dobio sjetu i tiho bi prošaputala više kao za sebe , da li će dočekati ljetinu, a ja to čuvši bi joj govorila da će dočekati aBd. ne samo ovu,nego i mnoge druge,da će dočekati i da završim fakultet i da joj se vratim i da nikada više neće biti sama, pa čak  i praunučiće koji će je kao i ja držati u trapu i belajima za kojima će trčati i igrati se sa njima u njenoj bašti dok joj ne dojadi i mene zovne da spasim njene stare kosti i umornu staru glavu ,ali najljepšu na svijetu, ljubeći je i grleći sam joj govorila dok se opet ne bi zasmijala.Na žalost nije dočekala ništa od toga, bilo je njeno vrijeme da se vrati  Gospodaru,a s prodajom kuće srušili su moje obećanje njoj da ću se jednog dana vratiti u nju, nisam mogla ispuniti to obećanje jer sam bila "mala" i nisam bila "jaka", ali gledajući praznu kuću po zadnji puta sa fizičkim bolom oko srca obećala sam sebi da ću aBd. porasti i biti jaka,i ma gdje god bila imati sjećanje na nju i biti ono što je ona najviše želila da budem.Uzevši djedov sanduk i karton u kojem su se nalazila razna sjemena iz njene bašte,odlučih da nikome ne dozvolim da sruši moje snove,jer htijeli mi ne htijeli  ne možemo zaboraviti što smo doživjeli kao dijete, zato što je pamćenje, najmoćnije i najčistije vrijeme djetinjstva.Zatvorih vrata u toj kući po zadnji put, ali ne i snovima sanjanim u njoj koji će me pratiti s mnogo ljubavi  dalje.Od tada je prošlo nepune četiri godine,rasla sam i htijela sam biti jaka,ali sam uz to i shvatila da je odrastanje i zrelost jedan od najtežih i najbolnijih perioda našeg života.Da će tokom njega biti uvijek onih koji će uspijevati uzdrmati nam srce do fizičke boli gdje nastaju pukotine i risovi u njemu iz kojih bi curili po podu dijelovi naših osjećanja radosti,voljenja, povjerenja ,ljubavi, nade  po kojima bi onda onako nezaitresovano gazili i odlazili ostavljajući nas same da kupimo i spašavamo ono što se još spasiti da, ljepeći i šivajući sve one zadobivene napukline i risove.

Kad se sve to  zbroji čovjek bi mogao pasti u teško tjeskobno stanje (Anksioznost). Zbog toga mnogi ljudi na svom životnom putu dožive slom, upadnu u besmisao i depresiju. No svi mi pokušavamo pronaći razlog zašto da i dalje živimo, u svakom od nas je duboko usađena želja da preživimo bez obzira na sve i to nas tjera naprijed.Ako pogledamo realno mi uspjevamo u životu ukoliko znamo posložiti naše vlastite prioritete i zadovoljiti naše potrebe. Mi živimo sa sustavom vrijednosti kojeg cijenimo iznad svega, moram priznati da je u mom slučaju na prvom mjestu bila Vjera i pouzdanje u dragog Boga pa onda ( oni koji su nam najbliži-porodica, prijatelji, uspjeh, ideali) i to nam daje snage kad nam je i najteže. Bez tih stvari, bez smisla za kojeg živimo život postaje pakao, a takav pakao je u glavi depresivnog čovjeka.Dakle nužno je da od trenutka kada se ujutro probudimo imamo ispred sebe smisao zašto se uopće ustajemo iz kreveta, smisao zašto stisnemo zube i kad je najteže i kada nas najviše boli, smisao u našoj molitivi, našim bližnjima sa kojima dijelimo našu sreću i ugodne trenutke. I ti mali djelići sreće koji nas prate na našem teškom životnom putu doprinose našem smislu, ispunjenosti i zadovoljstvu, doprinose osjećaju da naš život ima smisla i da živimo sretno. Prednost pozitivnih ljudi je upravo u tome da sebi znaju zadati ciljeve, smisao i da znaju i u teškim trenucima pronaći razlog zašto je život lijep i unatoč svemu vrijedan življenja, i najvažnije od svega da sve i dobro i loše prolazi i neprestano se mijenja u našim životima i život kao takav treba prihvatiti. Dakle sve je stvar pogleda na sebe i život, stvar je u našoj glavi, no da je život realno težak jest, jer nam njegova priroda ne dopušta da posustanemo, traži od nas da se rukama i nogama borimo za "preživljavanje".. Mnogo ljudi je nesrećno, nezadovoljno ostvarenim, ili nemaju snove ni jasnog cilja, nema strasti koja bi ih pogurala u pravcu života kojim žele da žive. Kao da se gase iznutra dok život prolazi pored njih i njihov životi im izgleda protraćeno jer su se predali ili zapali u samosažaljenje. A to je najgori način da čovjek troši svoj život konstantno se žaleći na nešto… kako mu je dosadno, kako je neispunjen i kako ništa nema smisla… na situaciju, na ljude oko njega… a da po tom pitanju ništa ne preduzima zaboravljajući na svaku aktivnost, ono sijeme u sebi koje čeka samo da proklija, a svako sijeme treba zaista potaknuti na rast .Zadovoljstvo koje osijećamo od aktivnosti koje sprovodimo u cilju ostvarenja naših snova, ciljeva, ambicija ima dugotrajan pozitivan uticaj na naš život i čini ga kvalitetnijim, a samim tim i ispunjenijim. Jer za ispunjen život, koji je već dar sam po sebi, odgovorni smo da se pobrinemo samo i jedino mi sami, i samo mi to možemo a upravo to je izbor koji pravimo u svakom trenutku.

Djedov sanduk od alata je dobio svoju svrhu.Vidjevši da vrijeme prolazi ,a ja svoje uspomene (nanina sjemena iz bašte) i dalje držala u papirnim fišecima gdje ih je ruka moje nane rh. ostavila, odlučih da promjenim ambalažu radi eventualnog kvarenja i produžim im rok trajanja.Sakupljala bi prazne bočice od lijekova u bolnici u kojoj sam radila i donosila ih kući, nanovo ih sterilisala i u njima podhranjivala moje malo blago od nane uzdajući se u Allaha da će mi pomoći u tome da ih sačuvam do konačnog cilja, On sve može.Mnogi koji su me poznavali, pa čak i najbliži bi me čudno i u nevjerici posmatrali kada bi im nakon svakog seljenja dala do znanja da ću se ja pobrinuti za moje sanduče sa sjemenima i da je to stvar koja bi se prvo unosila u kuću.Kada sam došla ovdje pobjedivši strah od zmija donjela sam konačnu odluku da se oživi ono što je odavno već trebalo.Imat ću svoju vlastitu bašću i u njoj će opet procvijetati uspomene na nanu i Bosnu, a u mojoj duši mir.Danima sam pravila planove uživajući u svakoj sekundi.Kada bi drugi čuli za njih odmahivali bi glavom , jer je to bio ogroman posao i malo poveća investicija ne toliko novčana koliko vremenska.Mnogi su me podržavali u tome, a neki i odvraćali od toga,a među njima i moj otac,ne u smislu da nije više imao povjerenja u mene, nego što je ono što sam ja naumila zahtijevalo i tijelesnu aktivnost i sav moj anganžman neko vrijeme,očito me još nije dovoljno poznavao i bilo je napokon vrijeme da upozna onu mene ja koja zaista jesam,ovaj puta sam mu se samo nasmijala i rekla:" Možeš li ti razumjeti zašto se princeza na zrnu graška može osjećati više kao kućni ljubimac, a ne misaono i aktivno biće i zbog čega to vrijeđa? Babo ja sam sada "jaka" i "velika " .

15.10.2018.

****



Četiri puta po tri i godina prođe.Četiri puta po tri  nastanu promjene.
Vremena se  mijenjaju,a promjene su dobre za svakog čovjeka, posebno za vijernike,jer  pridonose njihovom duhovnom rastu. Bez  promjena  nema  rasta ni očekivanoga ploda. Bez mijena godišnjih doba ne bi bilo rasta plodonosnih kultura ni njihovih plodova u bašći. Za voćku ili bilo koju biljku je svako godišnje doba dobro, jer ima svoju svrhu. Za nestrpljiva bašćovana, bašća je najčešće dobra samo u jesen kad donosi izvrsne plodove.Duša koja samo luta, i traži, nema vremena živjeti i brzo klone.
12.10.2018.

TVOJ DAN

Pogledah sunce koje se tek rađalo i nagovještavalo prelijep dan,znala sam da će to biti tvoj dan, tako uvijek bude, kada se u meni probudi Ljubav i poželim da te vidim, a tebe nije bilo tu.Poželjeh opet da smo jedno da ti pričam priče koje si volio da slušaš, i da mi pričaš priče koje sam voljela da slušam.Ljubav se nagomilavala svakim trenom,a ja nisam imala kome da je dam,jer ti nisi bio tu.Kada nisam mogla više da izdržim tu veliku i silnu Ljubav , uzeh Knjigu i prouči Suru koju si mi ostavio u amanet i na dar ."Uči i penji se..!"Proučih..i osjetih još veću želju i Ljubav za tobom, srce zadrhta još jače i pustih ga opet da mi pokaže put do onih mjesta gdje si bio ti.. Izađoh napolje da zalijem cvijet, omilujem voćku koja daje slastan plod i progovorim joj koju riječ..ostavih mrvice ptičicama koje cvrkutom najaviše gozbu Posjetih komšinicu s darovima i podmjerom i obradovah sve...ja imam da kupim, al' ona je bogatija...ona ima djecu, a ja ne. I to ne umini moju želju i Ljubav za tobom, kročih na ulicu, pomazi lutalicu, dadoh mu hranu i vodu,požurih na slabašni glasić malog mačeta koje je drhtalo od straha i sklonih ga u okrilje sigurnosti,prihvatih stare ruke djeda i nene , obrisah tugu i brigu iz njihovih očiju za taj dan.Otvorih vrata zabrinute majke izbjeglice, zatekoh je kraj prozora uplakanih očiju opet je učila dove.Tajno zavirih u svoj novčanik,ozarih se kada vidjeh koliko ima i nebi mi briga da do plate je još dugo,s osmijehom izvadih gotovo sve,stavih ispod jastuka  usnulog malog dječaka koji je završavao hifz,želio je da bude hafiz i da bude jak..pomilovah ga po kosi nježno,suza niz lice krenu, jer opet shvatih kako i kolko ljude boli rat.Želja za tobom da te vidim nimalo ne minu sa tim, još je bilo Ljubavi u meni i ti nisi bio tu, a ja i dalje slušala srce koje mi je pokazivalo tvoj put.Navratih do džamije,raširih ruke nasmijanoj djevojčici koja mi je trčala u zagrljaj,ona nije prodavala teglu borovnica da bi popunila praznu sofru za taj dan,već šarene narukvice u kojima su utkani diječiji snovi duginih boja za bolje sutra,kupih od nje još koju iako ih imam kući već stotinu i pet,a kada bi me zabrinuto pitala zar mi nije dosta, ja sam joj s osmijehom govorila da ih imam samo par.Srce mi je i dalje davalo smjernica, znalo je ono u čemu te najviše ima iako nisi više bio tu..Dovede me i do nje,čekala me je kao i uvijek tog tvog dana,zagrli me oko vrata kao da je bilo prvi put.Pipajući me po licu rukama malim tražeći moj osmijeh na njemu koji nije mogla vidjeti, jer joj je falio vid,upita me, hoćemo li i danas opet bojiti njen crni svijet, ali prvo moramo njenoj mami ispričati priču o Jusufovom a.s. ocu dok je bio slijep.Ispričah ponovo priču punu nade po ko zna koji put,onako kako bi je i ti ispričao da si tu.Obećala sam ti jednom da ću biti jaka, da ću biti ti, a ja svoje obećanje uvijek ispunim.Dozvah vijetar da mu prodamo tugu i počesmo bojiti njen crni svijet.Suncu i suncokretima dadosmo najžuću boju.Upletosmo bijele oblake u njenu kosu.Kupismo osmijehe u najplavetnijem nebu, napravismo haljinicu za nju od šarenih pupoljaka.Smijali su nam se leptiri, plavi, bijeli, crveni , zeleni..svih boja..ili mi njima?..Lovile smo bijelog zeca rukama po najzelenijim brežuljcima koji je nosio poruku Ljubavi .. Zagrli me tada još jače dječiji smijeh,i ja ga dodirnuh srcem. Nismo mislile, samo smo bile.Ona utonu u san, a ja pođoh kući, umorna ali sretna. Ponovo pogledah sunce koje se spremalo da zađe,znala sam da opet prolazi tvoj dan,i da sam opet svu Ljubav koju imam prema tebi podjelila sa svijetom, jer ja nisam znala drugačije da je dajem nego onako kako si me ti naučio i kako si je ti davao.Zahvaljujući tebi naučila sam kako se dijeli Ljubav i kako se postaje bolji čovjek, kako se  ispunjava obećanje  i  postaje jak.Hvala ti,i da znaš uopšte se nije istrošila, Ljubav ne nestaje kada nestane tijela,naprotiv još je veća,  a ti u njoj najveći Njegov, moj Čovjek.Zato i ne odgovaram više  drugim ljudima kada me upitaju šta je imao on, a mi nemamo,zašto ga toliko u tebi ima, a nas nema? Pustim samo dan tvoj da prođe i on pokaže sve, jer Ljubav ne dolazi i ne nestaje sa tijelom i stvarima, već živi u dijelima.

10.10.2018.

***



"U svakoj ženi postoji djevojčica na koju je jednom zaboravila, jer nije bilo vremena za igru."

08.10.2018.

KAKO OBJASNITI NA TURSKOM MAGARCA NA ZIDU - DUVARDAKI EŞEK

Od kada je moja sestra Adna doživjela saobraćajnu nesreću i iako je prošlo od tada godinu dana strah od ponovnog sijedanja za volan , nije je tako lahko napuštao.Imali smo donekle razumjevanja za njen strah tako da i nismo toliko insistirali na njena ponovna vozaćka umijeća,do ponekada ja , jer sam imala obavezu biti njen lični šofer i onda kada mi nije baš odgovaralo i bilo voljno kao i taj četvrtak koji je bio moj slobodni dan i kojeg sam mislila provesti na drugačiji način osim prisustvovanja otvaranju izložbe arhitektonskih studentskih projekata u Sidu koji je bio poznat stari lučki grad po grčko-rimskim ruševinama i helenističkoj arhikteturi, a tako i njegovim izložbama za studenate arhikteture.Mada sam prisustovala par puta tim izložbama i već mi bivalo neiteresantno ,ovaj puta sam trebala podijeliti radost sa njom zbog njenog rada koji se nalazio između tridesetak najboljih odabranih iz naše pokrajine.Gledajući njenu uzbuđenost i radost zbog toga prošla me je mrzovolja, a sa njom i odluka da ipak iskoristim taj posjet na najbolji način.Pošto sam znala da izložba poslije uvodnog dijela traje satima i da ću kao uvijek posmatrati sve po strani odlučila sam da nakon uvoda se izgubim  i posjetim jednu radnu kolegicu koja je bila na trudničkom bolovanju i prije par sedmica postala mama i sa bebicom se nalazila kod svekrve na oporavku koja je stanovala u tom gradu.Krenule smo malo ranije nego što je bilo planirano pošto sam tek u večernjim satima dogovorila posjetu sa prijateljicom i bilo malo vremena za kupovinu darova za nju i bebicu, a bez darova se ne ide na tako lijep događaj  i zbog toga što se Adna dogovorila sa svojim  kolegicama sa fakulteta da ih uzmemo usput iz Bereketa koji je svakako bio na putnoj relaciji prema Sidu.Uzdajući se u Adnino poznavanje puta prema mjestu gdje joj stanuju kolegice , jer im je išla par puta u posjetu sa busom nisam ni obraćala toliko pažnju na skretanje prema izlazu, jer sam mislila da ona poznaje put.Kada sam skrenula po njenim instrukcijama na izlaz koji bi trebao da nas dovede u taj gradić i nakon nekih petnaestak kilometara nije bilo ni traga ni glasa o njemu i broj drugog autoputa mi ukazivao da smo na pogrešnoj destinaciji rekla sam joj da pogleda na karti tačnost svoje izjave,hm , kada je pogledala ispostavilo se da smo zaista krenulo u pogrešnom pravcu.Ona se počela smijati dok je mene počelo da hvata blago nerviranje, ali sam progutala , jer je trebao biti ovo njen dan.Dok sam se prebacivala na desnu traku i usporavala vožnju da eventualno stanem i na brzinu pogledam sama kartu, jer mi je očito suvozač zakazao onda sam vidjela njega iako je put bio totalno prazan i na vidiku ni ispred ni iza nije bilo vozila, a tako i na suprotnoj strani isto, ja sam ugledala magare koje je visilo na zastitnom zidu.Sama iznenađena scenom stado malo više na kočnicu dok me je Adna u polusmijehu gledala začueđeno , rekoh joj šta sam vidjela i da se drži , jer se rikvercom moram vratiti par stotina metara unazad.I dok je ona uspaničeno uzvikivala "Ya Allah, čuvaj nas!"Ja sam proučivši bismillu i uključivši žmigavce za opasnost već bila u rikvecu pazeći da ne naiđe auto na nas.Kada sam stigla do mjesta gdje je bilo magare, Adna mi je tek onda povjerovala.Govoreći joj da preduzme mjere bezbjednosti i postavi trokut izašla sam iz auta i uputila se prema magaretu.Približavajući mu se polahko da ga ne preplašim gledajući ga onako nepokretnog posumnja da nije uginuo ,jer se uopće nije micao,obješene glave prema podu.Ali kada sam mu se približila vidjela sam da diše ,naginjući se prema zidu da mu pogledam oči i glavu nebih li što više saznala o njegovom stanju, podiže je neprimjetno da bi se nakon toga opet opustio..Vratih se na brzinu do auta po vodu i rukavice imajući namjeru da ga pregledam da nije slučajno šta slomio, opet se vratih njemu , a sa mnom i Adna koja je u međuvremenu završila svoj posao..





Pregledavajući ga ustanovih da nije ništa slomljeno već da se nalazi u stanju šoka baš kao i insani.Umivajući ga i pojeći ga iz šake kao da dođe malo sebi diže glavu , ali i dalje pogleda pruzrokovanog šokom.Dok sam bila zabavljena oko njega ,a Adna u sigurosnom rastojanju ,jer se plašila stoke,reče mi "Jannahhh ,pogledaj preko puta !" Pogledah i vidjeh još par magaraca koji su u grupi stajali nedaleko od puta u blizini jedne šumice i posmatrali nas.Iz grupe se odvoji jedan veći što predpostavi da mu je bila majka i krenu prema nama sa suprotne strane autoceste njakajući uznemireno i nervozno se krečući tamo-amo,u tome valjda čuvši nju poče i  moj "duvardaki eşek " kako mu kasnije nadjenuše ime da njače svom snagom, i pošto je bilo mjesto u udolini odjek njihovog nakanja je baš izgledao malo  stravično i preglasno, tako kada sam se okrenula prema Adni da joj kažem da situacija nije nimalo bezazlena, nije me začudilo što je šmugnula u auto ostavljajući me samu.Znala sam da na njenu pomoć neću moći više računati i da je iz auta neće moći izvući ni zaprežna kola više.Razmišljajući na brzinu šta da uradim,da ne bi došlo do nevolje nedo Bog kada bi majka magareta pošla da pređe cestu, a u tom momentu naišlo vozilo došlo bi do nesreće zasigurno.Hvatajući ga za zadnje noge pokušavajuči da ga pomjerim i prebacim preko zida  sjetih se onih aforizama o magaretu.Tvrdoglavost, da, ufff i to kakva, dok sam svu svoju snagu upotrebljavala da ga odignem on se nije ni pomjerao ni cenat jedan,uporno se držeči ukoćeno upirući prednjim nogama o asfalt otežavajući mi svaki pokušaj da mu pomognem.Pošto nisam insan koji lahko odustaje pokuša još par puta moleći Boga ujedno da neko naiđe iz našeg pravca,dok iz suprotnog mi ne bi bilo baš tako drago.Pošto sam gubila snagu uviđajući da sama neću moći ,zavapi Adni, a ona valjda vidjeći da se mučim, pobjedi strah izađe iz auta i i pokušasmo opet da ga pomjerimom, ali bezuspješno jer  je Adna ga samo ovlaš dodirivala, a ja bila zahvalna i na tome .U međuvremenu sam pokušavla da nazovem Beny i da joj kažem šta se dešava, ali mi je uporno izbacivala vezu, što je bio znak da je zauzeta i da ima pacijenta, dok joj nisam poslala porukom da mi samo pošalje na brzinu kako  da na Turskom jeziku objasnim Turskoj policiji da se magarac zaglavio na zidu.Pošto je vrijeme prolazilo i situacija bila sve više bezazlenija, a ko u inat niko nije nailazio  da nam pomogne, odlučih se da nazovem poiciju.Javi mi se ljubazna policajka koja i ne sačekavši da joj šta više objasnim osim kratkog predstavljanja i moje lokacije gdje se nalazim, me spoji sa kolegama koji su se nalaze u mojoj blizini i koji mi mogu najbolje pomoći.I onda otpoče slobodnim stilom tragikokomedija.Nakon kratkog predstavljanja i njima počeh im objašnjavati mojim nepravilnim izgovaranjem turskog jezika cijelu situaciju, govoreči im da sam vidjela "magarca na zidu"i sve moje uzaludne pokušaje da pokrenem duvardaki eşek-a.Primjećujući, da im je zabavno i da se valjaju od smijeha, kao i Adni koju je prošao strah odjednom, ali uhvatilo smijanje,malo povisi glas i zamalo ne prekido vezu,prvo da očitam bukvicu Adni pa onda opet njima, progovori naglas mojim mislima,da se i ne dešava svaki dan da ovakva "budala" kao ja dođe na ideju da skida magarca sa zida i brine se za eventulne nesretne događaje koji se nedo Bog mogu desiti svakog trenutka..Primjetivši moju malu "ljutnju" uozbiljiše se malo izvinjavajući se sa obećanjem da će što prije doći do mene, što bi značilo još jedno 40- minutno neizvješće.Taman kada sam završila sa njima čusmo  približavanje auta iz suprotnog pravca, govoreči Adni da moramo nekako dati ljudima znak da su magarci na putu potrčasmo uz cestu mašući i gestulirajući rukama da umanje brzinu jer je "ušata opasnost" na putu .I stvarno auta umanjiše brzinu uzvrativši nam mahanje,ali ne stadoše , što me nije ni začudilo, pošto sam vidjela engleske tablice, sigurno su pomislili, da smo neke vesele čobanice koje im tako poželiše sretan put.Smijući se sada i ja sve komičnijoj situaciji vratismo se magaretu.Majka magareta vidno uznemirena prolaskom auta poče opet da njače, a on da joj uzvraća.Samo ovaj puta njegovo njakanje je bilo tako žalosno da se i Adni sažalilo . Pokušasmo opet da mu pomognemo,i kako mu se približismo majka mu se osmijeli i  krenu prema njemu i nama.Nekako je vratismo mahanjem ruku i vikanjem nazad, a utom se pojavi i jedno auto u našem pravcu, što nas dvije mnogo obradova.Auto se zaustavi tik ispred našeg i izađe jedna starija žena upitavši nas trebali pomoć.Objasnismo i njoj šta se dešava i ona ponudi da ostane sa nama dok se nešto ne riješi, jer samo tako može pomoći,.zbog nedavne operacije kičme koju je imala nije smijela ništa teško dizati ili praviti neke nagle pokrete.Nas i time obradova, jer barem nismo bile više same u svemu.Uzevši njen trokut iz auta pređo na suprotnu stranu ceste da bi ga postavila na odgovarajuće mjesto kako bi koliko -toliko bio upozorenje na opasnost za vozače i zahvaljivala Bogu što nije bilo prometa na cesti.Kada sam postavila znak i pošla da se vratim čula sam viku njih dvije i bacila pogled u pravcu kojeg su mi pokazivale,majka magareta se kretala prema meni ne baš prijateljski.Pokušavajući da je zaustavim mahanjem ruku i pljeskom shvatih da ovaj puta neće trik uspejeti i da se ona neće zaustaviti već  da će me probati napasti što je i razumljivo vidjevši u meni opasnost za njeno mladunče.Bez puno razmišljanja potrčah prema zidu i prebacih se opet na sigurnu zonu zahvaljujući se na mojoj dobroj kondiciji koju stekoh u mojoj bašti sve ove mjesece, ha, a ona tik prošavši kraj njega kao da mi prijeti  zastade još malo gledajući me uznemirenim  i tužnim očima.Po prvi puta vidjeh je tako blizu.Da sam smijela i mogla ja bih je pomilovala i zagrlila ,hajvan, a tolika brige i borbe za svojim potomkom, i kažu magarci su glupi,nipošto, neki insani bi trebali se stidjeti nekada nekih životinja.Progovorivši joj par utješnih riječi sa respektnog rastojanja , ona se protrese i vrati se u šumarak, a ja magaretu vlažeći ga i pojeći opeti vodom koja mu se slivala niz gubice, moleći Boga za što skoriju pomoć, jer ko zna od kada je jadničak u ovakvom položaju bio koji nije nimalo bio udoban, a plus toga temperatura je bila enormno visoka, tako da smo se i mi topile već sahat i po gotovo.

U međuvremenu javljala se i Beny i Firina da mi pomognu u gramatičko turskom jeziku i moj otac da mi da podršku i svi su bili nekako na eksploziji smijeha dok su pričali sa mnom,misleći da to viješto kriju od mene, a ja se pitala hmm..čemu toliki smijeh ne znajući da im je Adna prenosila svaku scenu snimajući live u ubjeđenju da se nalazimo u nekom scenariju skrivene kamere,gdje će voditelj i kamermani izletiti svakog trenutka iz nekog grma pred nas, bojeći se da ne propusti koju scenu.Tek kasnije kada smo došle  kući i u miru sve sagledali shvatila sam zašto grcanje i oplakivanje nekih scena.Oplakah i ja samu sebe,hvala Bogu što su policajci ipak bili džentlimeni jer moj turski jezik dok sam im objašnjavala u kakvom položaju je magare bilo je katastrofalan, ohj.. nije ni čudo što su se gušili.od smijeha.Doduše teško bi bilo i na bosanskom jeziku objasniti našoj policiji da si negdje na autocesti naišao na magarca koji se zaglavio, a ne objesio "na zidu" ne znajući ni ti kako, i da visi u zraku sa glavom prema podu a..zadnjim dijelom na gore, mislim teško je riječima objasniti vizualnu sliku , pogotovo ako ti gramatika ne ide dobro, ispadne svašta nešto.Uglavnom sretna sam što su imali razumjevanja da sam strankinja i  ne proglasiše me malo puknutom..A tako je izgledalo isto kada me magarica napurila , a ja biježala od nje govoreči joj da je hajvan na bosanskom i da joj želim samo pomoći.Pametna neka magarica kada bolje razumije jezike od mene, jer me cijelo vrijeme nije više napadala.Pa moj "elegantni" skok na zid i ono olakšanje što me nije čopila, i što sam prošla samo sa razbijenim koljenom  koje me je tri dana bolilo i koje halalim u ime njihove ljubavi i sreće i pononvnog porodičnog spajanja.

Petnaestak minuta nakon susreta sa magaricom  čule smo opet da se približava neki automobil i ja poželi tako silno da je neki vozač  muškog roda i još uz to jak i snažan , jer od nas žena haman nije bilo nikakve koristi više.I stvarno naiđe neki vozač kombija ljubazni čiko koji nakon kratkog razgovora se uhvati posla i iz tri pokušaja odlijepi  tvrdoglavo magare od zida koje nesigurnim nogama klecajući otrči svojoj majci, a ona ga dočeka blagim udarcima glavom kao da ga ruži i ljubi ujedno,pođoše prema šumi obadvoje zastajkujući i gledajući u nas kao da se zahvaljuju i ta mi scena orosi oči.Zahvalismo se ljubaznim pomagačima i tamam kada smo krenuli stigoše i policajci obadvojica na motorima, kasneći samo desetak minuta od njihovog predviđenog dolaska.Kada su skinuli kacige sa glave primjetilo se da se suzdržavaju od grimase smijeha, kojem su dali opet oduška slušajući naše dvoje pomagača u opisivanju cijelog scenarija sada na tečnom turskom jeziku.Smijala sam se ovaj puta i ja ,jer kada insan proturi kroz glavu sve te dvosatne kubure zaista je bilo za smijeha. Izvinjavajući se još jednom i zahvaljujući nam se kada smo krenule ponudiše nam pratnju do izlaza za mjesto u kojem su stanovale Adnine kolegice.Opraštajući se još jednom sa krdom magaraca i malim magaretom koje kao da je znalo da sam ga ja spasila se cijelo vrijeme vrzmalo oko mene sa svojom majkom koja je sada bila sušta suprotnost od one koja ga je branila,sjetih se dvije velike lubenice koje sam usput kupila i doneso ih sa Adnom nudeći nama svima osviježenje jer je bilo veoma toplo.Lubenice su imale sasvim drugu namjenu, i ne kažu đabe nije kome je namjenjeno nego kome je suđeno.Magare je odma prišlo čim sam mu ponudila slastan zalogaj, i počelo jesti iz moje ruke.I ma koliko ja  želila ostati još sa njima bilo je vrijeme da se krene, a i oni kao da su znali za to krenuše prema obližnjom šumarku i tu nestadoše.I  kažu magarci su glupi.. hm.

















06.10.2018.

OPTIMIZAM ILI PESIMIZAM

"Ako vjeruješ - onda su u životu (i) čuda moguća.Ako, pak, ne vjeruješ - onda je puka koincidencija siroto objašnjenje života.Vjerovanje je zasigurno uvijek bolja opcija.Ako te podrži Prvi, onda nije važno šte te neće podržati (neki) drugi.Da bi stigao do Dženneta, trebaš proći i kroz (dunjalučki) džehennem!"

"Olakšavajte, a ne otežavajte, obradujte, a ne odbijajte.” Kada bih vas pitala da li si očajavanjem i strahovanjem olakšavamo ili otežavamo, što biste odgovorili? Očaj, strah i briga zbog problema nikad čovjeku nisu pomogli više nego što su mu otežali. Optimizam nas ne košta ništa, a za njega bivamo nagrađeni. U teškim situacijama stalno si ponavljam ajet iz sure Inširah: “Zaista, s mukom je i slast”. Iz ovog se ajeta optimizam cijedi kao voda iz mokre krpe. Sa svakom našom poteškoćom i brigom dolaze i lijepi dani, ono “sutra” u kojima nema onog što nam danas okupira misli. Ono što trebamo je biti strpljivi, kao što nam Allah, džellešanuhu kaže u Kur’anu: “I strpljivo podnosi ono što te zadesi, dužnost je tako postupati.” (Lukman 17.) Vjernik nije isto što i nevjernik. Za razliku od vjernika, nevjernik gubi nadu u Božju milost, biva pesimističan i dopušta problemima i brigama da preuzmu njegov razum i srce pa on ne misli ni o čemu drugom, nego o njima. Allah, džellešanuhu obraća nam se u Kur’anu gdje kaže upravo to: “I ne gubite nadu u milost Allahovu; samo nevjernici gube nadu u Allahovu milost”. (Jusuf 87) Ne znači da je pesimist nevjernik, ali znači da je pesimizam jedno od svojstava nevjernika. Prisjetimo se života Muhammeda, alejhisellama. Da li se islam širio lako? Da li je Muhammed, alejhisellam sjedio i kukao o težini situacije koja bi ga snašla, čak i onda kad mu je bilo najteže? A zar nama nije uzor Muhammed, alejhisellam? Nedavno sam pogledala predavanje u kojima se spominje Musa, alejhisellam. Svi znamo priču o njemu, no možda ne zalazimo dublje u njezinu pouku. Ja ću se zadržati na jednom dijelu priče. Musa, alejhisellam došao je do mora, s narodom i faraonom iza sebe. Običan čovjek naišao na problem, prepreku koja se čini nepremostivom, bezizlaznom. Ali, obratite pažnju na ono što je odgovorio kad se raširio strah među narodom koji se pobojao da će ih faraon stići: “Neće!” – reče on – “Gospodar moj je sa mnom, On će mi put pokazati.” (Šuara, 62) Musa, alejhisellam nije posumnjao u Allahovu pomoć, čak ni onda kad je pred njim bila prepreka velika kao more, a iza njega narod koji mu nevjeruje. Muslimani  ne smiju zapasti u beznađe i strah baš zato što su muslimani, što im je vjera islam koja uči čovjeka da postane bolja verzija sebe, koja ga vodi putem kojim će proživjeti svoj životu u miru i onako kako je najbolje za njega. Nijedan problem nije veći od Allahove milosti, i zapamtite, nijedan problem nije samo problem, već se u njegovom mraku krije svijeća koju treba zapaliti.Svaka patnja je poput kiše, cilj joj je da nas očisti, a na nama je da li ćemo to prepoznati."

I jeste tako,samo sto će neki ljudi zaista osjetiti kišu, a neki će samo pokisnuti i nastaviti po svom.. Ovaj svjet(Dunjaluk)na zemlji je nekompatibilan s bilo kojim idealizmom jer mi živimo u pardoksalnom svjetu suprotnosti gdje u isto vrijeme je ovaj svijet toliko nepravedan,nasilan i surov koliko i harmoničan,miroljubiv i pitom u nekim segmentima.Svijet nije lijepo mjesto,ali ljudi kao ljudi često više vide zlo i loše stvari, dok lijepe olahko shvataju. Bitno je kako se osjećamo i način na koji doživljavamo situaciju...svaki će zdravi optimista i u lošoj situaciji,u razočarenju pronaći nešto pozitivno i oslonit će se na to dok će pesimista i onda kada mu se dogodi nešto preljepo uvijek vidjeti lošu stranu. I po tome vjerujem da optimisti žive ispunjenijim i sretnijim životima; pesimizam je navika, i kao svaka navika može se razbiti, potrebna je promjena percepcije i pisanje novog životnog narativa.Negativnosti se mogu i igronisati kao i što se mnogo toga igroniše u životu. Za razliku od raznih pesimističkih  '' higijeničara '', ja mislim da je dobro spoznati sebe i svoje mogućnosti u svim mogućim stanjima, emocijama, raspoloženjima i situacijama, a onda kad te život izmjesi i rastavi na pra-pra-faktore, treba se znati sastaviti, skinuti kožu pesimizma ponovo odbauljati na svjetlo sa novom i šarenom kožom optimizma, dakle ne lijepiti se predugo na ružna sjećanja, nego odbolovati, dignuti se i u opet u lov.

Meni optimizam u zdravim dozama dođe kao sposobnost regeneracije,ili bolje reči jedna plemenita ratnička vještina  u ovom paradoksalnom svijetu, kao i umijeće unutarnjeg osnaživanja i iscjeljivanja. U tom, smislu od zla koje se nekom desi mogu nastati dobre stvari, ali čovjek za to mora biti i dobar borac i spretan kao mačka da se u raznim situacijama zna dočekati na noge. Ili piper koji skakuče.

04.10.2018.

HEJ YA RABBI TI SI SVIJETLO SVIJETLOSTI

Mjesec ne svijetli sobom ,nego svjetlom koje se od njega odbija.Tu ništa nije nametnuto. To je uzajaman odnos.

02.10.2018.

BEZ TVOGA IMENA



zamisli more koje se dijeli
pola na pola
i nad njim ranjenu pticu
koja vise ne moze
ponovo da poleti

zamisli more koje se dijeli
pola na pola
i valove koji se ponekada
i bez osijeke iznenada povuku
i u mirisu odlaska
ponesu vise soli od mirisa mora

Slikar je po najdrazem platnu
prosuo mrvicu bola
ostavio nasuknute ladje da sanjaju luku
i ranjenu pticu u kapi krvi

iza mojih usana
sakri se krik ranjene ptice
cuo se samo sapat
tiho izgovori tvoje ime
kao da se kajem
obuze me bol
i svijet mi posta mali
i poletila bih nekud
samo da mi se ne slomise krila
mozda da nadjem
opet tvoje ime
ili nesto sto na tebe sijeca

zamisli sivo, kao bez boje
vidim da je kasno
da to cudno more
okrenem ka sebi
ne slusa me vise
krenulo je samo
sa plimama i osijekama
da me prati ..kad bi ono znalo...

zamorene misli
pitaju me stalno
kada ce pobjesnjeli valovi
vec jednom stati
da me zovu, da sapucu,
da me grle
kazu da za tobom
isplakacu oci
i da tvoje ime zna da oslijepi
i da ce proci vijecnost
prije nego rodim se
i ponovo poletim

zamisli sivo, kao u jutro
kad umijesto dana
nadamnom svanu olujni vjetrovi
koji pocnu da mi pusu po sijecanju
neke tamne misli
i samo tvoje ime
opet zasvijetli
crvenom bojom
a isplakane oci
nemilosrdno me kriveci
sto oslijepljena
sto izgubljena daljinom
jos uvijek trazim put
do kosulje tvoje
i opet
dubinama slijepih snova
podsjeti me poneki ostar kamen
kada oslijepljena na njega naletim
i opet se nehotice ranim
da tuda sam vec prosla jednom
ili se opet vrtim u krug?
trazeci tvoju ruku
sa koje se prvi put vrnu u visine
ipak svaki san
iako bezbojan
jedan je razlog vise
sto jos uvijek sam te zedna
i sto nikada necu
stati da osijetim dah
svijezeg proljecnog vijetra
sto cu ici u krug
sve dok se bol ne utisa

kazu da za tobom
isplakala sam oci
i da za tvojim imenom se oslijepi
a ne znaju oni da
tvoje ime je zauvjek
jer nista ljepse
u njih nije moglo stati
i da bez njega iako gledajuci
opet bi bile slijepe
znam ja pravi put
al ne mogu, al ne smijem i necu
sve dok ne nestane tinte
koja ispisa moj zivot tvojim imenom

iza tvojih usana
sakri se sapat " bili smo i prosli"
i moju sudbinu pretvori u more
i sve smagardne sume
u morske trave crne i teske
a snove u hridine bolne
i postadoh ptica slomljenih krila
gledajuci te ocima vjecnosti
koje bez tvog imena u njima ionako
nikada ne bi pozeljela da ponovo poleti..
 
"Kad ptica prestane voljeti drugu pticu,ona joj ne kaže; "Odleti sada hiljadu milja daleko da ne bi gledala ravnodušnost kako se gomila u mojim zjenicama...!"Jer ptica nije troma kao čovjek; daljina je za nju lepršanje slatke svjetlosti koja raspiruje ljubav. Ne kaže joj; "Sad se sakrij hiljadu stopa duboko ispod zemlje,da ne čuješ kako pjevam u predvečerje nježnu uspavanku drugoj dragani koja leži sa kljunom u mome krilu...!"Jer ptica nije površna kao čovjek; ona zna da se otkucaji srca pod zemljom propinju jos snažnije, i umjesto umirujućih zvukova uspavanke cijela bi šuma morala slusati tutnjavu podzemlja koju je izbacio bol...Zato ptica kad prestane voljeti drugu pticu,ona ostane pokraj nje da tu umre u samoći...A čovjek kad prestane voljeti drugog čovjeka, od stida i pomutnje ne zna što bi,i bjezeći sve dalje od njega,ugnijezdi u svom srcu njegovu tugu...."