MINUSPLUS

Dobrodošli na moj blog

27.09.2018.

"ČOVJEK JE MJERILO SVIH STVARI"



Sitnice su važne.Manja proporcija između dvije veličine.
Jedna..dvije..tri..pet  njih čini svaki novi dan.Šest..deset samo o krupnom brinemo, a malenkosti većinom promiću. Makar velikih nema uvijek svejedno,o njima najviše brinemo.

Ponekad mi se čini kako je najvažnije ostalo neprimjećeno u sveopćoj trci za životom pa i dalje živim u neznanju  što je to bilo sa proporcijalnim skladom, pa čekam sljedeći dan nadajući se, kako ću, baš u njemu pronaći  harmoniju u jednoj ili tri sitnice gdje je ugodno i dobro.Šest..dest nas čini malenima i izgubljenima, jer  čovjek, "čovjek je mjerilo svih stvari!"
24.09.2018.

***



Oni koji nas podržavaju ulivaju nam hrabrost da opstanemo, oni koji nas opovrgavaju navode nas da se preispitujemo i postajemo još bolji. Sve je ipak dobro. Da nije pružene ruke ni bi bilo ni stiska oko nje.

18.09.2018.

UČI I PENJI SE ...



Abdullah b. ‘Amr b. el-’As, r.a., prenosi da je Vjerovjesnik, s.a.v.s., rekao: Učaču Kur’ana će na Sudnjem danu biti rečeno: ‘Uči i penji se (džennetskim stepenicama – deredžama), uči lijepo i pravilno, kao što si i na dunjaluku učio, jer, tvoje mjesto (deredža u džennetu) je kod posljednjeg ajeta kojeg proučiš. (Ebu-Davud, Tirmizi, hasen, sahih)


10.09.2018.

Mardin bajkoviti grad drevne Mesopotamije 2 dio

U Mardin smo stigli u kasnim večernjim satima.Noćno osvijetljenje koje je bilo po svuda naglašavalo  je sve njegove konture koje su mu davale još više izražaja u svoj njegovoj mističnoj ljepoti koju je posjedovao. Sazidan kaskadno ispod stare tvrđave na strmoj litici velikog brda oduzimao je i po noći uzdah divljenja.Pošto je bila noć, a mi bili umorni od puta,samo smo se na brzinu  pozdravili sa Firininom porodicom kao i sa Beniyevom familijom.Iako su ljubazni domaćini insistirali da odsjednemo kod njih poštovali su naš zahtijev da se smijestimo u obližnji konak kako ovde nazivaju hotele koji su bili smiješteni u tradicionalnim vilama koje su pripadale dijelovima starog grada,nešto slično kao u Kapadokiji.Pošto je stari dio Mardina bio izgrađen terasasto i nije bio predviđen za saobraćaj iako je u arheološkim istraživanjima ovdje otkrivena prva igračka koja je imala repliku automobila prijašnja civilizacija koja je sa tim otkrila faktički i prvi točak je ipak odlučila da ga ne stave u upotrebu jer putevi do kuća i hotela su bili samo prohodljivi  strmim stepeništem kao i uskim sokacima. Jedno takvo stepenište je vodilo i do našeg konaka koji se nalazio u blizini stare tvrđave mojim odabirom zbog boljeg ugođaja vidika na koji su se mnogi zaklinjali da je nezaboravan i očaravajći.I dok su se moji penjali do konaka bilo je tu i tamo gunđanja na moj izbor smiještaja tj. prirodnog načina čišćenja pluća svaki puta kada  bi im dijafragma malo jače proradila, ali došavši do cilja kada smo bili u svojim sobama koje su posjedovale i male terase sa pogledom na krajolik svaka stepenica je bila momentalno zaboravljena i oproštena sa njihove strane.Sobe u konaku su bile bajkovite jer su zadržale svoju starinsku formu,opremljene antičkim namještajem nisu puno odudarale od stila gradnje i kamenih zidova boje okera sa prelijepim kamenim duborezima.Da nije bilo moderno opremljenog kupatila i klime uređaja stekao bi se utisak barem na tren da smo se vratili u neko drugo doba.Umor koji sam osjećala nije me spriječio da barem dvadesetak minuta ostanem na terasi gledajući u svijetla grada uživajući u tišini koja je nakon napornog , ali ipak prelijepog dana tako godila  i ne samo to,moj prvi jutarnji pogled na nepregledna plodna  polja Mesopotamije,kolijevke  stare civilizacije, gdje se rijeke Šama Tigris i Eufrat blistaju u daljini zaista ostavljaju bez daha,i zasigurno bude neka posebna osjećanja kada sve vidite kao na dlanu iz ptičije perspektive.Firina nije pričala bajkovito, niti je šta uveličala, ona jeste živjela u bajci i sada znam zašto su joj nedostajali ovi pogledi o kojima je pričala gledajući skupa sa mnom nepreglednu pučinu mora,nostalgično pričajući o dolinama  Mesopotamije koji bi svakim godišnjem doba poprimale drugačiju boju.



















Nije krv i meso ono što nas čini oćevima i kćerima,već ljubav, poštovanje i zajednica.









Prvo jutro bili smo svi pozvani kod Firininih roditelja na doručak, znala sam iz viđenih slika da imaju ogromnu kuću kao i dvorište na kojem se takoreči odvijao veliki dio života stanovnika ovog grada,posebno mi je bilo drago što će doći i moja Beny sa svojom familijom tako da smo bili svi na broju.Tog jutra upoznali smo cijelu njenu "užu" familiju uključujući i njenu nanu sa očeve strane koja je stanovala u drugom mjestu kod najstarijeg sina i koja je došla samo da nas vidi.Svi su je zvali büyükanne i nije bilo razlike kao kod nas između bake i nane, jednostavno je za nas sve bila büyükanne.Iz Firininih priča kako ovde tradicija nalaže bila je najstariji član porodice,a  samim tim neko ko je zasluživao i najviše poštovanja od svih njih.Kasnijim mojim uočavanjem i zapažanjem jer me to stvarno interesovalo dalo se primjetiti da je to svugdje isto bilo bez obzira na vjersku pripadnost, svaka "porodica" kako su se ovde svi članovi jedne familije zvali koja je dosezala i do x koljena bila je jedna zajednica za sebe i svi su se međusobno uvažavali, pomagali i poštovali sa onim sloganom jedan za sve, svi za jednog.

Kada smo ušli u prostrano dvorište opet nam je ljepota obasjala oči.Za razliku od kamenih sokaka koji su svi nekako ličili jedan na drugi kada bi se ulazilo u dvorišta ovih kuća sve bi izgledalo tako živo.Gotovo svako dvorište je bilo uređeno kao kuća bez krova.Svaki dio njega je imao i svoj posebni kutak i svrhu,gdje se moglo udobno  među jastucima živih boja kao i popratnih madraca sjediti i odmarati,dok na drugom dijelu se isto tako moglo kuhati ili na udobnim sofama odspavati.Ko je imao malu djecu obavezno je i imao mali kutak za njih gdje su isto tako imali svoj mali svijet na otvorenom.I sve je bilo prostrto šarenim ćilimima koji su još više davali ljupkost tom cijelom unutarnjem enterijeru između visokih okerastih zidova.Popratne prostorije  koje su okruživale dvorišta su bile u sklopu kuća svaka separat za sebe. Bile su sa vratima i imale su značaj privatnosti  za ukućane.Sve je zavisilo od veličine kuće i spratova tako da one kuće koje su imale više spratova su imale i dodatne terase i stepenice koje su sa obadvije strane vodile do njih.Na tim terasama nije bila rijetkost  vidjeti ogromne poljske krevete na sprat gdje su ukućani za vrijeme ljetnog perioda koje je bilo jako sparno prespavljivali ljetne noći pod zvijezdanim nebom,iako je većina njih imala i klima uređaje.Doručak i upoznavanje je prošlo u najljepšoj atmosferi što se mogla zamisliti.Nakon toga Firinin otac kao i dva zeta su se uputili za svojim poslom,njeni su imali firmu za obradu srebra i zlata koja je već dugi niz godina uspiješno poslovala i kada su se ona i najstariji brat koji je bio i jedini muški član u obitelji, odlučili ipak za profesije ljekara niko im nije stajao na putu od porodice iako je u neku ruku to isto bilo tradicionalno naslijeđe.Svi su ih podržavli i pomagali za vrijeme njihovih studija.Moj otac se isto uputio za svojim poslom sa tetkom od Beny, dok smo mi žene ostale same između sebe da još malo popričamo čekajući mog oca da završi sastanak da bi se uputili u daljnje istraživanje grada.Firina je osim brata imala još dvije sestre.Obadvije su radile kao nastavnice u obližnjoj školi, tako da smo u toku našeg razgledanja grada imali priliku i baciti pogled na školstvo Mardina gdje je Firina isto pohađala školu.Sa nanom od Firine sam odma našla  zajedničku riječ , jer sam uživala uvijek u pričama starih ljudi.Imali su mnogo toga za reči bez obzira o kojoj temi se radilo. Mada mi je na prvi izgled kada sam je vidjela izgledala neobično jako i snažno za jednu staricu vremenom sam shvatila koliko je to lijepa i blaga duša bila,puna razumjevanja za sve i svakoga.























Idući dani su nam prolazili kao u snu, bilo je toliko toga za obići i vidjeti.Obilazeći Mardin sa Firinom i njegovu okolinu ne samo kao turisti željni nekog bijesnog šnapsa sa fotoaparatom sve smo više i više ga posmatrali i gledali njenim očima ili očima njegovih stanovnika sa svim njihovim pogledima na njega i ostali svijet.Ovdje kulturna različitost ima dugu tradiciju koja se može jedino upoznati shvatajući podjednako sve one ljude koji žive u ovom gradu. Ovaj drevni grad na putu svile je vidjeo kako mnogi ljudi dolaze i odlaze. Rimljani, Hrišćani, Turci, Kurdi, Isideni ili Arapi. Iako je većina njih otišla,uvijek su ostavljali jedan dio sebe koji će pričati o njima i njihovom životu  koji  se osjeti gdje god krenete bilo to na ulicama,džamijama,crkvama,bazarima,vremešnim zdanjima koja sama za sebe pričaju historijske priče ili međusobno ljudi o sebi.Na ulicama i sokacima Mardina,pa čak i iza zatvorenih kapija koje označavaju privatnost svakog pojedinca osim turskog kojeg svi pričaju, često su se čuli i jezici naroda koji su ostavili ovdje svoje korijene,kao kurdski ili arapski.Nakon nekog kratkog vremena sam uočavala i neku razliku i u odijevanju njih samih.Kurdi su oblačili labave pantalone,pravoslavni su imali kape na glavi dok su stari Arapi hodali u kufijama, ali svi su se između sebe poštovali i pozdravljali.Posmatrano iz religijskog ugla što je mene najviše obradovalo, u Mardinu iako su živjeli muslimani i katolici i pravoslavci nije bilo nikakvih međusobnih problema. Svi su slobodno ispovjedali svoju vijeru, živjeli u slozi i posjećivali svoje drevne i prelijepe vijerske objekte.Kako sam čula od sve tri vjerske strane nikada između njih nije bilo nekih vjerskih incidenata,svi su poštovali svoje pa i tuđe.Što mi je bilo jako interesantno je bila vjerska pravoslavna služba na arapskom jeziku.Da nisam znala o čemu se radi vjerovatno bih pomislila da uči hodža. Jedno je bilo jasno  po prvi puta sam osjetila od kada sam u Turskoj da Istanbul i Mardin ne dijele samo kilometri zemlje već i dva različita svijeta. Barem u Mardinu, Turska je prestajala da bude samo Turska.








































Usprkos modernoj civilizaciji koja je već odavno dotakla i Mardin on je ostao dosljedan svom idiličnom životu.Ljudi Mardina su jako vrijedni ljudi, povezanost sa zanatskom umjetničkom baštinom raznih zanata ih je oduvijek držala na površini i bez industrijskog procvata.Još uvijek u svijetu su poznati kamenoresci iz Mardina koji su zaista svojim vrijednim rukama bili majstori umjetnici svog zanata,kao i zanatlije koje su se bavile izradom srebra i zlata na poseban način kojeg su sa sobom donjeli stanovnici Bliskog istoka koji su se vijekovima naseljavali u njemu, kao i svi drugi lijepi zanatski poslovi. svih vrsta..Mardin je bio još i poznat po izradi prirodnog sapuna.Prvog dana kada sam upoznala Firinu pored što sam pomislila da je ljubazna moja druga misao je bila da lijepo miriše, ne upadno i slatkasto kako znaju mirisati neki teški parfemi. Pošto nisam volila jake agersivne mirise njen miris me je baš iznenadio jer je bio blag i nekako prirodan, da, prirodan kao što je i ona sama bila.Tako je mirisalo i kada bi bivala kod nje.Jednom sam je pitala da mi otkrije tajnu tog mističnog mirisa, a ona se samo nasmijala i donjela korpicu organskih sapuna koji su davali mirise prirode.Tada sam i saznala za fabriku sapuna iz Mardina.Uzevši jedan za probu ostado oduševljena njegovim učinkom i kao što navedo kvalitetom.Saznavši da mogu naručiti sapune kao i šampone za kosu po svom vlastitom ukusu i odabiru mirisa nije dugo trebalo da se baš takvi nalaze u mom vlasništvu.Čak ih ponekada koristim i za ručno pranje finog veša na kojem ostaje miris danima bolje nego bilo koji omekšivač.Naravno da se kvaliteta i plača, jer se i cijene razlikuju sve po stopi eteričnih ulja u sebi.Pored zanatstva mnogi stanovnici ovog grada su se bavili i poljoprivredom, plantižarenjem i stočarstvom.Gledajući svo to blago sačinjeno od ponekada nepreglednih stada goveda, ovaca, koza koje su više izgledale kao divlje koze kao i  sve te silne plantaže pistacija, badema, lješnjaka, makadamije kao i maslina i voća često sam pomišljala na našu Bosnu i naše ljude.Iako smo imali bolje prirodne uslove i resurse za najmanje 50 % od njih, i pored toga mnogo razvijenije zemlje nadmašujemo u stopi uvoza raznih produkata, čak umnogome i lošijeg kvaliteta od našeg domaćeg.U stvari ja kada sam bila dole rijetko sam mogla naći naš domaći proizvod, sve je pisalo made in by..Boga zna odakle.Sada da li bi trebalo kriviti i naše političare za to, sumnjam, ipak treba biti donekle realan..



































Iako sam imala terasu naše sobe sa koje se pružao prelijep pogled na grad,koristila sam svako jutro nakon sabaha blizinu Zindžirije medrese i njene dvije velike kupole sa kojih se pružao fantastičan pogled u daljinu,sjedila bi tu par sati dok se ostali ne razbude uživajući u prvim jutarnjim sunčevim zrakama, prelijepom zraku koji se uvlačio u svaki dio pluća i nekoj magičnoj tišini koja je tada u tim jutarnjim satima vladala.Vazduh je bio toliko čist da sam imala osjećaj da mi je sami dvogled na očima koji je omugučavao pogled do Sirije koja se nalazila samo tridesetak kilometara odavde.U toj tišini i miru postaje ti nepomojljivo da tamo samo tridesetak kilometara od tebe postoji zemlja u kojoj već godinama bijesni krvavi rat i ubijaju se svakodnevno ljudi u ime nekog boga,Allaha zasigurno,ne.Ne možeš i pored sve opuštenosti koja vlada tobom da ne uputiš tužni i bespomoćni pogled u tu daljinu i ne pomisliš koliko blisko mogu biti rat i mir jedno od drugog ili udaljenost čovjeka od čovjeka.Tvoja jedina sreća može biti u tome na kojoj strani granice se nalaziš ili još bolje u kojem gradu.i među kakvim ljudima.Tih dana u Mardinu sazna mnogo više o životu.Ljudima koji mi nisu niko i ništa, ali opet pokazaše svoju ljudskost i meni i mojima ili bilo kojem čovjeku koji navrati u njihov grad, kao i svim onim silnim izbjeglicama koji spasiše svoje živote u njemu.











Definitivnio za mene osobno Mardin nije samo najljepše mjesto u Turskoj već i najzanimljivije.On je stoljetni dokaz da se regioni i kulture ne zaustavljaju samo na državnim granicama.Ljudi Mardina su shvatili da samo zajednički život s drugima , ineterakcija s ljudima,čovjeka čine emocionalno zrelim ili bar zrelijim (nismo svi istih mogućnosti).Kao i što otvara / razvija tu jednu emocionalnu, "srčanu" / toplu / ljudsku dimenziju našeg bića bez koje nema duhovnog napretka bez obzira koliko "znali", kakvom se tehnikom služili ili doktrinu slijedili.Bez te ljudske komponente sve je to mrtvo slovo na papiru koje ničemu ne vrijedi."JA" koje nema u sebi 'mi' osuđeno je na disfukcionalnost ili potpunu propast i neće biti ništa drugo do mrtvo more sa hiljadama izoliranih otoka na kojima ništa ne raste.Mada sam znala i nije me puno iznenadilo, ali je ipak drugačije kada čuješ,ovdje i pravoslavci i katolici kažu za Boga, Allah, kao i što ne jedu svinjsko meso jer im nije Biblijom dozvoljeno, ali otom potom druga priča i ne bih o njoj.

"Sačuvaj nas Bože "duhovnosti" modernog svijeta u kojem zajednica i ljudske vrijednosti nestaju.Koncept međuljudskih odnosa nije promijenio svoje zahtjeve, oni su uvijek isti, ali je čovjek sve većim individualizmom sve manje spreman udovoljiti tim zahtjevima, i to je pogreška čovjeka, istovremeno i pad njegove ljudskosti.Individualizam ne bi smio biti nauštrb zajedništva, to nije dobro za čovjeka, i nikoga neće učiniti sretnim,jer sreća jedino ima smisla ako se podijeli.",reče sveštenik Raban Gabriel Akkurt.



Kažu da je Mardin najljepši u proljeće zbog kontrasta boja, zelenih žitnih polja i oker zidova drevnih građevina, iskreno, meni je i ovako bilo prelijepo, možda što sam imala sreću da ga upoznam i doživim kroz njegove srdačne miještane i Firinu.Jer svaki dan je donosio nešto novo osim onog turističkog razgledanja drevnih građevina.Svaki dan smo ga (do) živjeli u punom njegovom smislu.Znam sigurno da će nas još dugo držati prelijepi utisci  o njemu,i da ćemo još dugo dugo pričati o zalasku i izlasku sunca drevnog Šama i njegovih sretnih stanovnika.Zaista je sreća jedino vrijedna ako se sa nekim podjeli, sve drugo je elementarna poplava "na sebe samog"zaljubljenika, individualaca / ekscentrika / pohotnog i ogorčenog usamljenika koji Knjigu i sve knjige, i sve što u njima piše znaju, stručno i "razumno" / "ekspertno" (do boli ) komentiraju,razglabaju filozofiraju  mistične tehnike i "magijska" znanja...no svijećom ćeš morati kao antički mudrac Diogen iz Sinope tražiti jednog koji iole išta od toga stvarno razumije / osjeća / živi.Vjerujem da većinu stanovnika Mardina možemo pronaći i bez svijeće, u ovih nekoliko dana vidjeh puno ljudi, dobrih ljudi, a to jedino vrijedi.


03.09.2018.

Mardin bajkoviti grad drevne Mesopotamije 1 dio

Firinu sam upoznala prvog dana mog radnog odnosa gdje mi je s nekolicinom radnih kolega i vođom tima kojima sam se trebala priključiti tog jutra poželila kratkotrajnu dobrodošlicu. Da se slične osobe i karakteri uzajamno privlače bilo mi je odavno jasno.Sama mi je prišla nakon upoznavanja i prijateljski stavila ruku na rame govoreći mi da zna kako se osjećam sada, jer je i ona  prije godinu dana isto tako stajala kao ja osjeĆajući se kao Alisa iz Oza ne samo nesigurnog koraka već i izgubljenog pogleda s tremom u stomaku.Te njene riječi su me nasmijale, a ujedno otklonile i onu prvobitnu nelagodu koja se protiv moje volje nasadila ko u inat meni.Bila sam joj jako zahvalna na pruženoj ruci prijateljstva koju sam dragovoljno odmah prihvatila.

Uvodeći me u posao tih prvih radnih sati njenom procinjivom oku nisu promakli moji učestali pogledi na sat, jer se približavalo vrijeme podne namazu, pitajući me da li želim klanjati, potvrdih, a ona mi objasni da oni koji obavljaju namaz imaju dopuštenje i dozvolu od šefa da ga obave u njegovom vremenu ako mogućnosti dozvoljavaju tj. ako nema nekih hitnih slučajeva,uz dogovor s kolegama koji bi bili u zamjeni tih nekoliko trenutaka dok se namaz ne obavi.Ta vijest mi napuni srce i bi zahvalna šefu na takvoj susrestivljosti.Najavivši ostalima da idem na namaz, a ona sa mnom da mi pokaže gdje ga mogu obaviti, krenusmo prema prostoriji koja je bila posebno uređena za te svrhe.Vidjevši moje neskriveno oduševljenje namještenim prostorom i odvojenom prostorijom za žene gdje su bile sve mogućnosti ugode od uzimanja abdesta do učenja Kur'ana koje je moglo biti i malo glasnije, a nikom zasmetati zbog zvučne izolacije koja je bila ugrađena u zidove,samo se osmijehnula i rekla da ću ovdje zasigurno uživati, jer se ponekada organizuju vjerska predavanja kao i prelijepa druženja koje organizuju žene iz raznih džemata ovdje za pacijentice i sve uposlene koje to žele.Navela mi je par imena žena daiijki iz grada koje bi vrijedilo poslušati kada uče Kur'an ili imaju predavanja,posebno za vrijeme ramazana kada je ova prostorija puna.Poželjevši mi haijrli namaz reče mi da će me čekati na našem odjeljenju, ako se slučajno ne snađem pri povratku da je samo trznem ona će doći po mene,uz to joj je bilo drago vidjeti osmijeh i radost na mom licu, jer barem ima nešto što me na momenat ovog prvog dana razveselilo i odvuklo misli u drugom pravcu.Razumije me u potpunosti , jer i ona je vjernica koja isto svakodnevno traži vezu sa Bogom , ali na svoj način onako kako joj nalaže njena vjera.Vidjevši zbunjenost i zapitanost na mom licu, objasni mi da ona jeste po papirima i rođenju Turkinja, ali isto tako i kršćanka pravoslavne ispovijesti.Dolazi iz Mardina gdje je miks kultura, zapada i istoka, Evrope i Azije, Rima, Vizantije, islamskog carstva, moderne republike i stare civilizacije sve u jednom području sastavljeno i godinama tradicionalno obdržavano.Na tim  prostorima u dijelu sijeverozapadne Mesopotamije, ljudi su prvi put zastali i odlučili da se ne sele, trajno se nastanili i zasadili prva žitna polja ikada i počeli graditi kuće i bogomolje,kao i velepna zdanja.Među njima su bili i njeni preci asirski/sirijski pravoslavci kojima i ona pripada.Slušala sam je bez daha dok mi je sve objašnjavala.Popričasmo još malo o vjeri i ona ode, gledajući za njom obuze me neka toplina što sam je imala čast upoznati, bez obzira na našem različitom pristupu vjeri i molitvama.Za obadvije je to bilo izraz ličnih preferenci, ubjeđenja i shvatanja toga šta je prikladno i na koji način, jedno je bilo sigurno i s moje i njene strane, da je pristup Bogu i obožavanju samo Njega dolazilo iz naših srca iskreno.I to nam je sasvim bilo dovoljno da se prepoznamo i krenemo u susret jedna drugoj.

S vremenom je i naše je prijateljstvo raslo,zbog njene jednostavnosti i ljudske topline koju je širila oko sebe, zavoljeli su je i moji.A i njeni iz Mardina su isto tako bili sretni da je konačno našla i ona svoje društvo koje joj odgovara osim njenog brata i snahe koji su isto radili u našoj bolnici kao kardiolozi.Kasnije kada smo se bolje upoznale pričala mi je da joj je bilo potrebno jedno izvjesno vrijeme da se adaptira ovdje iako je poznavala našeg šefa i njegove koji su bili isto tako iz Mardina rodom, kao i još neke osobe koje su joj bile bliske, često bi joj se pojavila nostalgija za Mardinom i onim načinom života koji se tamo vodio.Tek kasnije ću shvatiti i zašto?Za mene je bila posebna cura i prva kršćanka koju sam upoznala,a da ima takve poglede na moral, kao i da se moli Bogu svaki dan.Nije zalazila u noćne klubove, kafiće,disko klubove, nije pušila nargilu niti je bila ljubitelj "trave za utjehu" niti je pila alkohol, kao i što se oblačila sasvim solidno,čak je pokrivala i kosu i ruke za vrijeme njene molitve.Za mene je to bilo sve nešto novo i osvježavajuće, jer i u priči sa njom je bilo ugodno pošto je imala i tu svoju viziju i verziju života na drugačiji način.Nije smarala pričama o modi,poslovnom uspijehu iako je relativno za kratko vrijeme postigla veliki proboj i na radnom mjestu,nikada nikome od nas nije to bacala pod nos iako je mogla.Niti su je mučile razne frustracije niti PMS-ovi,osim jednog klaksa u ljubavi ,jer tako uvijek biva da fine i naivne cure naiđu na jednog muškog "frajera" koji će joj ogaditi cijeli muški rod za neko vrijeme.Volila je se šaliti, i volila je kuhati.Kroz njena kulinarska umijeća iz Mardina za mene je turska kuhinja dobila i novu notu u okusu, pošto sam volila i sama kuhati, a i vidjeti nešto lijepo na tanjiru gdje bi jele oči i usta, njene kreacije sa hranom bi me svaki puta oduševljavale, tako da smo naše izlaske ponekada na skupnu večeru ili ručak svele na minimum, a mojom kuhinjom se širio zanosan miris domaće bosansko-mardinske kombinacije raznoraznih jela.Mardinska kuhinja je bila zaista nešto posebno valjda zbog toga što su mnogi narodi i mnoge kulture prelazile preko njegove teritorije ostavljajući pomalo svaka od svog kulinarskog naslijeđa i umijeća koja su opet drugi pretvarali u gastro bajke sa svim onim začinima koja su im bila na raspolaganju.Uglavnom vrijedi svaki recept pomno zapisati i čuvati ga kao blago, jer ne samo da je hrana bila ukusna,nego i jako zdrava.

Kroz njezinu priču o njenom gradu Mardinu i ljubavi prema njemu,zagolicala je i našu maštu,tako da smo odlučile da ga posjetimo obavezno iz još jednog razloga,Beny je imala isto familije u njemu.Kada god bi nas tri uključujići i Firinu iskombinovale po par dana slobodnih i odlučile da je to vrijeme za posjetu Mardinu, iskrslo bi nešto drugo važnije kod jedne od nas tako da bi nam i planovi propali , jer smo željele ići samo skupa.U svakom slučaju čuvala sam još nekoliko dana godišnjeg za posjetu njemu kao i one.Kada je moj otac poslije Bajrama dobio jednu poslovnu ponudu iz Mardina i odlučio ići na taj sastanak vidjela sam i našu šansu da ga napokon i mi obiđemo.Ovaj puta nisam htijela  baš prepustiti sve slučaju, jeste da je bilo neplanski i sve ispreturano, ali uspijelo se uz malo truda sve iskombinovati, hvala Bogu.Pošto je Mardin bio podobro udaljen od nas i samo vožnja u jednom pravcu bi nam oduzela oko 14 sati  odlučili smo udaljenost do Adane preći avionom, a ostalo koje je i bilo za najljepše vidjeti iznajmiti automobil.U Adanu smo stigli u ranim jutarnjim satima, da bi odmah preuzimajući auto krenuli dalje, jer smo u planu imali obići i par mjesta i gradova kroz koje smo trebali proći do Mardina.

Ostavljajući Adanu  nekih stotinjak kilometara iza nas zapažajući prirodu kako se mijenja sa svakim kilometrom dalo se primjetiti da se približavamo istoku Turske, daleko od mora i mediteranskih vijetrova sve je poprimalo drugačiji izgled.Obično u turističkom smislu orijentišući se na Tursku, ljudi  žele da je dožive ili je doživljavaju najviše po njenom primorju, zapadu okrenutom ka sredozemlju i Evropi,ili obali Crnog mora gdje se nalazi grad na dva kontinenta Istanbul,propuštajući mnoge druge ljepote koje ona pruža.Imala sam sreću što poslovno, što privatno da jedan njen dio obiđem u cik cak formi, i bilo je dosta toga što sam vidjela, ali ni mali dio koliko ona pruža svojim ljepotama, jer je ogromna zemlja.Mada sam bila u Trabzonu, Rizeu i Karsu na žalost zbog velike razdaljine sam opet putovala avionom, tako da ovaj istočni dio sam imala priliku upoznati samo do Kilisa kada smo putovali sa našom organizacijom  Doctors Without Borders do Halepa,ali to nije bilo turističko putovanje, jer smo putovali sa obezbjeđenjem i nije bilo zaustavljanja ili pauza,ono što sam uspijevala vidjeti bilo je samo posmatranje kroz prozor transportnog vozila u kojem smo bili. Ovo sada je bilo drugačije i sve je poprimilo svoju formu baš kako je trebalo, jer sam volila ova prostranstva centralne i istočne Turske koja je bila poznata po svojim širokim cestama na kojima nije bilo gužve uopće i vožnja njima je bila čisto uživanje popraćeno prelejepim pejsažima na beskrajnom anadolijskom platou na kojem su se smijenjivale žitne ravnice, plantaže pistacija(koje ovde zovu fistik, a ja zelenim malim čudovištima ovisnicima kojima nikako nisam mogla odoliti i koje tamamim nepoštedno bilo na koji način, zarazne su, ako ih imaš šaku, odma se traži i druga..treća..) kao i plantaže badema i maslina, a tako i velikih vinograda različitih vrsta grožđa koje je slatko kao med i sve to praćeno visokim,neki bi rekli beživotnim sivkasto-braunkastim planinama koje su podsjećale na ugašene vulkane kojima se ne vidi kraj.Tu i tamo smo nailazili na polja lavande koja bi obradovala naše nosnice svojim umirujućim mirisom kada bi bili blizu njih.Pošto se primicala jesen i ovi vrijedni ljudi koji su živijeli izričito od njihovog znojnog rada i žuljeva bi ubirali plodove sa svojih plantaža za vlastitu upotrebu, a ujedno i da bi zaradili koju liru bi pravili male štandove kraj ceste i tako sviježe prodavali.Kada god bi vidjela djecu ili starog djeda i nanu da nešto prodaju zamolila bih svog oca da stane i kupovala od njih to voće, i tjerala svoje saputnike da jedu, dok im nije nakon par puta dodijalo i zavapili da im je muka od silnog voća i fruktoze koje su unosili u sebe.A meni je bilo žao te djece i tih starih ljudi koji su onako sijedili na onoj vrućini i zahtijevali samo 10 lira za čitavih 5 kg voća, a dati im samo onako novac kao sadaku bi bila uvreda za njih.Dok se nisam dosjetila da nemam sitnog novca više i da ne moram znati turski pred njima, pa sam im lijepo objašnjavala na bosanskom da  bih koju voćku uzela, ali nemam sitno, a dobre duše kada bi čule za Bosnu davale čitavu kantu sa halalom bez plaćanja izazivajući mi suze u očima,a ja im gurajući novac u ruku pokupila samo par voćki u šaku da bi začas nestajala u autu da se ne bi predomislili kada bi vidjeli koliko je novca u ruci bilo,kada bi primjetili,mahnuli bi na brzinu rukom brišući oči i šireći ruke  prema nebu učeći dovu za nama, nema ljepše trgovine na svijetu nego one u ime Allaha prodavajući ovaj svijet za onaj, zasigurno, nema valahi.Na trenutak pomislih da sam kojim slučajem u Americi u nekoj zabiti, nekim teksašanima rekla da sam iz Bosne kako bi bilo?Sigurno bi me gledali začuđeno i pomislili da je neka invazija sa neke nove planete i ne pomišljajući mi reči Hoşgeldiniz Bosna,Bosna'yı seviyorum.Lijepo je znati da si nekome i u takvoj daljini neko važan i da misli na tebe s ljubavlju.Ben seni çok iyi insanlar seviyorum.















































Prolazivši kroz sva mjesta i gradove koji su nas vodili do Mardina se dalo primjetiti više nego igdje u Turskoj da su nasljednici  nekadašnjeg Otomanskog carstva bili poprište ukrštanja raznih kultura, religija kao i  polje raznih bitaka.Mnogi narodi su ovdje nalazili svoja utočišta i domovinu uspostavljajući svoju vlast,kao što su bili Hetiti,Asirci,Rimljani,Perzijanci, Vavilonci, Vizantija. To se najbolje dalo vidjeti obilaskom i dva historijska grada Gaziantepa i Šanliurfe.Obadva ova grada su se u ne tako dalekoj prošlosti zvala drugačije Antep i Urfa.Naime čitava ova oblast u jugoistočnoj Turskoj, nakon završetka Prvog svijetskog rata gdje je Turska slovila kao gubitnik  je hrabro odolila velikim silama koje su odlučile da je podijele nakon toga između sebe na taj način prekršivši obećani dogovor sa Arapima (Sykes–Picot Agreement,između Francuske i Velike Britanije u koji je trebalo da uđe još i Italija i Rusija). Poslije žestokih borbi i odbrane svog topraka ovog junačkog naroda Francuski okupatori su bili protjerani sa ovih područja.Nakon toga Turska vlada je donjela odluku da se obilježi ne tako davna prošlost dodijelom novih naziva za njih.Tako da je Antep dobio novi prefiks( Gazi-herojski) , a Urfa (Šanli-slavni).Obilazak svih znamenitosti u oba grada je ostavio veliki utisak na nas.Iako im se prošlost nije puno razlikovala, ipak je svaki grad na svoj način ispričao svoju priču prošlosti za sebe.Dok se u Gaziantepu moglo uživati u antičko - helenističkim i rimskim umijetnostima gdje se nalazio najveći muzej mozaika na svijetu  Zeugme,samo 160 kilometara dalje u Šanliurfi sigurno jednom od najstarijih kontinuirano naseljenih gradova na planeti se isto tako moglo prepustiti kulturno-historijskim kazivanjima gdje se kazuje da su neki Božiji poslanici bili rođeni i živjeli tu.

Osim razgledanja starog dijela Gaziantepa gdje se imalo tako puno toga za vidjeti i doživjeti, zasigurno bi trebao biti i cilj posjete Muzeju umjetnosti gdje su se nalaze razni mozaici geometrijskih šara sa scenama iz svakodnevnog života prijašnjih stanovnika kao i  najveći ikada pronađeni rimski mozaik na svijetu.Firininim trudom da nam što bolje pokaže i objasni sve, dobijaolo se i na kvaliteti posjeta ma gdje bili ili bilo šta razgledali.Od najpoznatije baklave u čitavoj Turskoj koja se pravi baš u Gaziantepu u poznatoj tradicionalnoj slastičarni koja vijekovima već postoji,pa sve do mozaika portreta Ciganke je poprimalo drugačiji značaj nego da smo bili sami.Muzej je bio fino uređen i osim mozaika u jednom dijelu na zidovima su se mogle vidjeti i freske kojima su bili oslikani nekadašnji zidovi rimskih vila.Portret Ciganke je dobio najvjerovatnije ime po njenoj mahrami koja joj se nalazila na glavi.Imala je isto neobično svojstvo kao da Vinčijeva Mona Liza sa njenim očima.Gdje god bi se mi pomjerali ona nas je pratila sa njima.Čudno zaista, možda je da Vinči imao viziju ovog portreta koji je čitavih 14 veijekova bio izrađen prije njegovog umjetničkog dijela.





















Put od Gaziantepa do Šanliurfe je prošao u jako dobrom raspoloženju.Dok su moj otac i tetka od Beny imali svoju priču vozača i suvozača nas tri smo slušale Firininu priču o svemu što se ticalo ovog grada.A ona je znala puno toga o njemu, bilo to sa vjerske strane, političkih scena, ekonomije.Kada je pričala o vjerskom značaju Šanliurfe i kazivanjima o Ibrahimu,a.s. recitirajući neka ajeta iz  Kur’ana napamet, tečno bez ijedne greške,slušajući je ponovo sam bivala inpresionirana njenim sveobuhvatnim znanjem, koje nije obuhvatalo samo jednu oblast, ova cura je stvarno bila mala enciklopedija svega.Nekih tridesetak kilometara pred Šanliurfom sijela je za volan,napustila autocestu i dovela nas idiličnim putevima  do grada koje nećete naći ni na jednoj geografskoj karti, jer je bila poznata samo domaćem stanovništvu, a ona je studirala u njemu.Ulazeći u grad gledajući nevjerovatnu mješavinu različitih arhitektonskih stilova koje je napravio čovjek ,uspoređujući sa tek viđenom Prirodom koju je stvorio Najveći Kreator, spontano se u nama oglasi unutrašnje oduševljenje popračeno sa tvrdnjom da Sva slava pripada Allahu, jer zaista tako pomislih gledajući sve one ljepote koje  su čovjeku podrastrte da ih vidi.Pošto Šanliurfa  slovi kao glavni grad istoimene pokrajine  koja pripada Mezopotamiji (dolini između rijeka Eufrata i Tigrisa) a samim tim i sastavnim dijelom blagoslovljenog Šama, na kojem su  živjeli i djelovali mnogi poslanici, a.s.,tako i  postoje vijerska kazivanja u vezi tog grada i tih poslanika, a.s. koji su bili i živjeli u njemu,pa neki zanjega kađu da je i grad Poslanika.Postoje  Kur’anska kazivanja o bacanju Ibrahima,a.s. u vatru od strane njegovih neprijatelja kao i vjerodostojnost hadisa koji govore o tome da se Allahovom naredbom spasio tako što je vatri naređeno sa Božije strane da bude hladna vatra  koja se  pretvorila u vodu, a užarena drva u ribe.Kao što postoje i kazivanja o poslaniku Ejubu, a.s. i mnogih njih koji su živjeli za vrijeme svog poslanstva u Šamu.Da su se događaji sa tim poslanicima zaista i dešavali opisao nam je Kur’an,o tačnistima tvrdnji da se to zaista dešavalo u Urfi bilo je teško dokazljivo,iako pripadnost samom Šamu upućuje na ispravnu mogućnost, a Allah najbolje zna.Uglavnom je bio poseban osjećaj biti na mjestima gdje sve odiše historijskim događajima i prošlošću gdje gotovo bezvremeni predjeli često u čovjeku mogu izazvati jedinstveno osijećanje beskraja i nostalgije za tim davnim vremenima.Samo naše bivanje na ovakvim mjestima ,obilaženja tih prelijepih kamenih starih zdanja gdje spadaju i džamije koje smo vidjeli i obišli i klanjali u njima su posebna priča za sebe.Nisam pobornik posjeta raznim turbetima, dovištima ili  "svetim mjestima" gdje naše želje i htijenja kao i nadanja povjeravamo tim mjestima ili umrlim osoboma u njima u obliku dove(molbe) tražeći od njih pomoć,ali jesam uvijek za spustiti čelo na bilo kojem Allahovom komadu zemlje koje je novo za mene i koje će aBd. biti svijedokom u moju korist,jer baš ovakva historijska mjesta trebaju da nam daju pouku da su i prijašnji narodi bili prije nas, kao i što su otišli i okusili smrt pa makar bili i poslanici,kao što ćemo i mi otići i okusiti smrt i prolaznost ma koliko bila "jaka ljudska moć" na zemlji,čovjek je prolazan,samo je Allah Jedan Jedini Bog koji je dostojan da bude obožavan, Vječni, Stalni, Onaj čije je nepostojanje nemoguće, Pomagač koji nam je dao sedždu tu  "Ahilovu petu" svakog vjernika kada spusti svoje čelo na tlo bilo gdje pa mu između obrva tog sabirnog centra briga, strahova, strepnji,tuge,htijenja i nadanja,molbom samo Njemu slabost u snagu pretvori, a tugu u radost.Jer oni su bili i nestali kao što ćemo i mi.Učestala zvonjava na Firininom mobitelu od strane njenih roditelja kao i na tetkinom je bio znak da su nam domaćini već postajali nestrpljivi očekujući nas,i bio je znak da se polahko opraštamo od ovog prelijepog grada gdje je zrak bio tako topao kao u Sahari,ali i osvježavajući sa svakum daškom vjetra koji je dolazio sa dva jezera kojima je bio okružen donoseći sa sobom mirise zrelog ljeta.Krenuli smo prema gradu u kojem je vrijeme stalo, gradu iz Firininih priča,koje su nekim dijelom prelazile u bajkovite opise,radovala sam se i ja gradu boje okera..drevne Mesopotamije.