♫♫
Iskustvo poučava

Jannah~
visits:14061
12.03.2018.

ŽIVOTNA LEKCIJA ZVANA MARTI

Djeca vole životinje i to s dobrim razlogom.One ih uče odgovornosti i nude im jednu posebnu vrstu odgajanja, prijateljstva i bezuvjetne ljubavi. Djeca koja odrastaju uz životinje bilo domaće radinosti ili kućne ljubimce imaju posebnu smisao i odgovornosti prema životu.Dijete koje odrasta uz životinje pravilnim uputama roditelja prema njima uče već od malih nogu da sa njima uživaju,a ne da ih se boje.Budući da će dijete neizbježno doći u dodir sa životinjama s vremena na vrijeme, mnogo je bolje da to bude pozitivno iskustvo nego negativno ispunjeno strahom.Nježno glađenje mačke ili zeca zahtijeva koordinaciju – ako dijete pogriješi,vukući ih za rep ili uši ili bude grubo prema njima njihovim refleksnim otporom koji može biti u vidu samoodbrane će dijete poteči na vid samokontrole i respekta kako bi ih zadržalo u svojoj blizini. Djeca koja žive uz kućne ljubimce ne razvijaju alergiju na prašinu ili životinjsku dlaku te na ambroziju ili travu. Također, rano izlaganje i odrastanje sa životinjama ma u kom smislu bilo može smanjiti djetetov rizik za razvoj astme i drugih alegernih bolesti kao i jačanje  djetetovog imunosnog sustava i sistema.

Dječiju prirodnu ljubav prema životinjama moji roditelji nisu mogli ugasiti majčinom averzijom prema istima i raznim zabranama biko kojeg doticaja sa njima.Iako sam bila okružena svim umjetnim životinjicama raznih veličina i materijala i one bile prisutne u mom životu obitavajući danoćno u mojoj dječijoj sobi uvijek mi je nedostajala ona toplina koju može pružiti samo živo biće.Tako vođena tim nagonom počela sam krijući od njih došlepavati kući moje "toplotne prijatelje"u obliku raznih inesekata,mrava, gusjenica,crva do onih malo većih u obliku puževa i kišnih glista koje sam pomno skrivala u svojoj sobi hraneći ih kako sam znala i umjela.Poneke su umirale nakon nekoliko dana i izazivale u meni neizmjernu tugu jer sam ih kradom sahranjivala i oplakivala izazivajući u meni ogromnu grižnju savjest shvatajući onako kako može samo jedan dječiji mozak da shvati u podsvijesti da sam uradila nešto loše oduzimajući im slobodu i to bivalo uzrokom njihove smrti.A bilo je i onih slučajeva gdje su preživljavale moju troturu "ljubavi" za njima i napredovale izvandredno jer sam ih pravilno hranila i brinula se o njima.Tako da su većinom to bili mravi kojima sam donosila šećer i slatkiše, ne znajući da od njih par samo nastaju kolonije,razni crvi ili gusjenice koje su izrastale u insekte i gmizale onda rasprostranjene negdje po kući koje su bile otkrivane užasnutim krikovima moje majke  i onda bi letile vani kroz prozor ili bili uništavani pipss sprejevima, a ja bila kažnjavana za neposluh.Tako da su ti rastanci uvijek bili malo mućni za mene.Moja ljubav i nakolnost za životinje nikada nije izgubila u svojoj snazi.Odrastanjem sam stekla kako duhovne tako i materijalne  okolnosti da sebi ispunim životnu želju i nabavim sebi kućne ljubimce koje sam oduvjek želila.I bez razlike da li mi bili veliki ili mali savjesna odgovornost prema njima ne može ugasiti onaj užitak koji nam oni pružaju prilikom uzajamnog dijeljenja ovog parčeta zemlje što se zove dunjaluk.Od životinja možemo naučiti mnogo toga samo ih trebamo zaista shvatiti.

Naše naporno putovanje i selidba su učinile svoje jer je tijelo sve više vapilo za horizontalom, tako i kada smo nas tri stigle u svoje novo okruženje i novi dom nije nam bilo ni napameti prilikom preuzimanja ključeva neko veliko istraživanje okoliša ili kuće.Nakon uobičajnih radnji raspremanja svaka je poletila u svoj kutak gdje se udobno smjestila.Utonila sam u taj željno očekujići san i bila meni se čini najsretnije biće u tim momentima jer onom dugom vožnjom i tijelo je tražilo svoje pravo.Iz tako okrepljujućeg sna me je trzalo neko intezivno lupkanje koje je svojom upornošću bilo sve osim ugodnog.Nervoznim pokretima sam pokušavala da ga nekako neutrališem,ali ništa nije pomagalo.Pomalo iznervirana ustala sam polahko dolazeći sebi još u dubokom snu bez ikakve orijentacije.Tek malim osvještajem shvatila sam gdje sam nalazim i da tama u sobi dolazi od spuštenih roletni, a ne noći neke.Prišla sam mahinalno da ih dignem i dizajuči ih ustanovila da će ubrzo nastati period svitanja.Zvuk koji me je probudio nije splašnjavao.U prvi mah mi je naumpalo da su možda lopovi i da bi bilo dobro da i njih dvije probudim.Nakon nekoliko uzaludnih pokušaja buđenja Adne i Beny, shvatajući da ću više prouzrokovati štete nego koristi Adninim vriskom pri saopštavanju prisustva eventualnog lopova jer je bila srašno strašljiva odlučih da situaciju preuzmem u svoju ruku.Orijentišiću se prema zvuku krenuh u tom pravcu držeći mobitel u ruci spremnog broja na poziv policije.Zvuk je nekako najglasniji bio u prizemlju tako da sam se polahko spuštala niz stepenice dok mi je srce divljački udaralo, a usne ubrzano molile Boga da mi bude na pomoći.Ne poznavajući dobro raspored kuće krenuh u pogrešnom pravcu,ali sam se ubrzo vratila na pravo mjesto gdje me je zvuk vodio u prostoriju gdje je bila zimska bašta i ona je jedino u cijeloj kući bila osvjetljena jer je imala stakleni krov umjesto crijepa i davala je puno svijetlosti usprkos spuštenih roletni.U tu prostoriju vodio je malo širi ulaz bez vrata i bio je izidan od povećeg kamena tako da sam se tu zaustavila i samo provirila da li se neko nalazi u toj prostoriji.Na moje veliko olakšanje nije bilo nikoga tako da sam i ušla u nju i počela je razgledati ne bi li ustanovila izvor zvuka.Zvuk je dolazio iznad moje glave i kada sam pogledala gore nisam mogla vjerovati svojim očima.Pošto su stakla bila mliječna vidjela sam samo jasnu strukturu ptičijih perajastih nožica tako da sam pomislila da je patka.Ali odakle patka na krovu Bože dragi i to patka koja ganja kost po krovu jer se i struktura košćice jasno ocrtavala!?Iskreno nije mi više ni bilo važno jedno vrijeme jer sam sjela na obližnju fotelju od olakšanja.Znatiželja i neka radost zaboravljajući na nerviranje i preživljeni strah me natjeraše da se popnem na obližnju terasu  sa koje sam mogla pogledati o kojoj slatkoj uljezici je riječ.Veselo bez predhodnog umora uzletila sam uz stepenice i kada mi se pružio pogled na to lijepo stvorenje nisam mogla u sebi zadržati glasno SubhanAllah.Nezainteresovano je podigao pogled  kratko me pogledavši najljepši galeb na svijetu.Bojazno sam gledala u njega da ga ne preplašim i uživala u njemu.On se i dalje igrao sa koščicom bacajući je u vis kljunom nekih još petnaestak minuta i odjednom uz glasan krik koji je u meni izazvao još veću radost elegantno odletio.Čaroliji je bio kraj.







I onako je bilo vrijeme sabaha pa sam požurila da njih dvije probudim uzbuđujući im objašnjavajući šta mi se upravo desilo.Onako umorne i pospane nisu baš kontale šta im govorim govoreći mi usputno da fantaziram od umora i zbijajući šalu na moj račun.Dok su one ponovno legle misao o galebu mi nije dala mira tako da sam odlučila da malo pregledam kuću i ogromnu baštu iza nje.Nakon obilaska otišla sam u kuhinju da sebi napravim kahvu i sa uživanjem popijem na terasi do koje su vodila vrata od kuhinje.I dok sam bila okrenuta i zavabljena spremanjem kahve u to sam se više trznula okrenuvši se i ugledavši opet galeba koji me je posmatrao okrećući glavu čas na jednu čas na drugu stranu.Ovaj puta se nisam dala zbuniti,polahko sam mu prišla govoreći tiho,a on je stajao i gledao me.Ni nakon desetak minuta mog čavrljanja sa njim nije poletio nasuprot još mi se više približio.Znala sam otprilike da su galebovi svejožderi tako da sam mu ponudila par keksića i malo hljeba od jučeršnjih sendvića,ono ostalo nisam smijela bojeći se da mu ne naudi.A on je bio tako zahvalan i na tome stalno se vrteći oko mene.Od tada moj galeb je dobio ime Merti,ljubav na prvi pogled je bila obostrana,dok je prvih sedmica dolazio svaki drugi ili treći dan navikavajući se na mene uz razvijajuće prijateljstvo Merti se odlučio da budem dio njegovog života dolazeći svaki dan koji bi dijelio sa mnom,samo ponekada odletivši prema moru instiktivno koje je bilo samo par stotina metara udaljeno od moje kuće vračajući se uz dva tri krika koji su za mene ličili kao da mi kaže ,"evo me opet sam tu".Od tada naša bašta je bila za Merta novi dom.Mjeseci su prolazili ja i Mert smo i dalje bili nerazdvojni.Čak je za vrijeme jela gdje smo običavali uvijek jesti vani dobio počasno mjesto kraj mene na jednoj stolici i plavom jastuku.Ispračao me je na posao šetajući par koraka sa mnom da bi u tili čas poletio, a tako i dočekivao.Svi u ulici su ga zavolili i smijali se našim ritualima.A Merti je uživao u svim poslasticama koje su mu bile nuđene za aferim.









Jedno predvečerje pošto nisam trebala nigdje ići, a auto bilo parkirano na uličnom parkiralištu odlučih da ga preparkiram u garažu. Spuštajući se niz ulicu vidjeh kod mog auta Mertija ništa ne sluteći veselo sam mu tepala,kada sam mu se približila tek sam tada primjetila da se nalazi u neobično nakrivljenom položaju, brzo sam mu pritrčala i podigla ga.Detaljnim preglodom sam ustanovila da mu je jedno krilo slomljeno,a  na kljunu bila zakorjela krv što ništa nije ukazivalo na dobro.Nazvala sam na brzinu vetrinara koji je rekao da odma dođem i ukoliko je moguće da njegov transport bude ne u korpi ili bilo čemu da bi se izbjeglo cupkanje i njegovi pokreti radi unutarnjeg krvarenja.Moja draga komšinica jedna fina nana koja se brinula o mojim životinjama u mom odsustvu, a samim tim i o Mertiju je pristala da ide sa mnom pošto njih dvije nisu bile kod kuće.Slušajući moju priču o Mertiju i vidjevši moje tužno lice veterinar je učinio sve u njegovoj moći, čak i malo više da bi se Merti spasio.Mada mi je govorio sa tonom ohrabrenja da će biti sve u redu, vidjela sam na njegovom licu da šanse i nisu bile tako visoke,ali ja sam imala svog Allaha.Upražnjavajući sve ono što mi je veterinar preporučio počelo je Mertijovo liječenje.I što su dani više prolazili moje nade su se dohvaćale kritičnijeg stava.Dok je prvih dana i prihvaćao hranu u malim količinama i ja ga hranila pipetom vremenom nije imao više ni snage da guta,sem par gutljaja vode i kapi koje sam mu opet davala pipetom.Pričala sam mu o životu da će rane zaliječiti,a on će se opet dizati u visine i uživati u ljepotama plavog neba i talasima mora,kao da me razumije podigao bi glavu i pogledao očima koje su se već počele mutiti.A  i moje su bile zamućene.Rekla sam mu da i nije baš tako lahko sa mnom jer nikada ne odustajem od onih koje volim.. možda su me i zbog toga prozvali hodajući otpor..i sve dok i malo dihuće neću se predavati ..tek kada osjetim da više i ne diše znat ću da sam izgubila...ne znam možda od tuge koja me je sve više hvatala sjetila sam se onih puževa koji nisu preživaljavali u mojoj kutijici jer nisu imali uslova za život ..i odjednom..Bingo!!!Da, pa da bila je moja prva misao,Merti nikada neće ozdraviti u veš kuhinji,njemu treba njegovo okruženje,
more,nebo,morski zrak, poznati zvukovi,njegova raja.

Stavila sam Mertija u korpu i odvezla se na more sa njim.Prvo što sam uradila sam probala da uradim ono isto sa njim gledajući ga kada pije vodu sam.Nježno sam mu uranjala glavu u vodu tako par puta pokušavajući bez uspijeha, a onda ga ostavljala na miru čekajući da se odmori. Peti pokušaj je bio uspješan,Merti bi sam pokupio par kapi vode koje su mu tom trenutku značile život.Spuštala sam ga na pijesak i stijene da ih osjeti.A on kao da je znao da se borim za njega nije ni davao nikakav otpor.Od tog trenutka sam to radila par puta na dan čim sam imala slobodnog vremena.Treći dan je Merti počeo sam da uzima hranu,a četvrtog dana mu se vratila ona njegova halapljivost.Jedan galeb može biti samo gladan,ali nikada prejeden, to im je u prirodi.Od tada naša povezanost je bila još veća.Pošto nije mogao više letjeti često smo išli u šetnje, bilo komšilukom bilo strandom.Iz straha da mi ga neće kakva mačka ili životinjica ubiti ili smatrati slatkim zalogajem sve one okolne mačke sam potkupljivala malo većim porcijama granula stavljajući ih u obilnim količinama da se najedu.Mi ljudi zaista nemamo pojma koliko se životinje solidarišu sa nemoćnosti druge životinje iako nisu iste rase, jako su milostive u tim momentima tako da i moja briga kako sam uočila je bila nepotrebna.Vremenom se čak i sprijateljio s nekima od njih.Najveće zvijeri i najveći nagon jedni drugima zadavati boli i iz čista  mira oduzimati tuđe živote su poneki ljudi.Bila sam toliko iznenađena pažnjom nekih mačaka i njihovog prihvatanja njega da smo se ponekada znale smijati do suza raznim scenama koje su se odvijale Paša iako robusne građe je bio nježnast nikada se nije zadavao u konflikt s drugim mačkama radije bi bježao u kuću da sam ga ponekada iz milja zvala curica.Nekim svojim probuđenim novim instiktom je bio najbolji tjelobranitelj Mertijev.Kada bi samo osjetio da se nešto ili neko nepoznat približava njemu odma bi se pretvorio u nakostriješeno klupko sa zubima i trčao u napad.Posmatrajući sve to bilo mi je žao djece cijelog svijeta kojoj je odgoj uz životinju bio uskraćen ili barem predstavljen nekim realnim pričama o tome, a ne samo bajkama.Djece koja danoćno provode svoje dijetinjstvo uz plastiku i video igrice ubijajući ili braneći izmišljene likove ne razvijajući realne osjećaje za život koji ih čeka mi je stvarno žao jer to više nisu slobodna djeca to su zatvorenici naše napredne civilizacije koja u jednu ruku donosi mnoga olakšanja kroz tehnologiju, a usput paradoksalnim ponašanjem baca našu dušu iza rešetaka.Mada sam već od prije znala družeči se sa seoskom djecom da su ona puno više naprednija kako umno tako i duševno od nas koji smo rasli u urbanoj sredini bila sam sretna samim životnim potvrđivanjem kroz sve ono što sam imala priliku da vidim ili da iskusim poslije mog djetinjstva.Jednostavno su bila takva jer su imali drugačija socijalna okruženja i drugačije prilike za stasati u ljude. Moje definitvno mišljenje da aBd mi Allah podari djecu da ću im dati sva ona ljudska prava koja stječu svojim rođenjem počevši od praktikovanja vjere do slobode prirodnog odrastanja, a ne uvjetovanja.

Slobodno mišljenje prosječnog urbanog čovjeka je jako izmanipulisano i uzdrmano samo što on to ne primjećuje jer mu je oduzeta svijest o njoj.Urbani čovijek živi u stanu od nekih 40-60 kvadrata koji je u vlasništvu opet nekog drugog čovjeka ili banke u kojoj je uz njihov profit još i njihov viječiti dužnik. Da bi nekako zadovoljio svoje biloške potrebe mora sići iz tog stana u prvu radnju ili superxafs gdje se prodaje profitirana loša hrana ili još lošija hrana sumnjivog kvaliteta jer nema vlastitu zemlju ili što je još gore nema volje da je obrađuje jer mu je svejedno šta će gurnuti u stomak koji nakon nekoliko godina sa takvom ishranom se pretvara u pravi đubretnjak i magnetno polje svih boleština.Kroz sav taj jad koji ga spopada da bi dublje potonuo namećanjem samog stila života,društvo mu traži još grublji "stil života" markiranih stvari ,dobrog auta itd. kojekakvih nepotrebnih dragulija dok se ne zapetlja u vražije kolo.Da se ponekada ne utješi raznim "ha-ha-ha ili boli-me-briga-za-sve" preparatima od droge, alkohola i svih onih inih koji ubijaju dušu prelazi nekako to crnilo života,ne znajući jadnik da će i umrijeti u tom crnilu ako se ne osvijesti i sazna da život ima i druge svijetlije alternative osim tame..A kako bi i znao kada  mu nije pokazano,a sam se nije zamislio furajući neku svoju taktičnu inerciju..,jer puno je teže biti osvješten i više odgovornosti ide uz nju što mnogi ne bi mogli potecijalno moždano izdržati, valja napregnuti i mozak uz to..

Moj dječiji pokušaj odvajanja onih jadnih životinjica od njihovog stvarnog života namečući im svoju volju i svoj stil života je završavao smrću jer sam ih odvajala od njihovog prirodnog ciklusa koji im je od Boga bio dodjeljen.
Meni tada nije bilo ukazano od strane moje majke na te fatalne greške jednog petogodišnjeg dijeteta, jer i njoj nije bilo ukazivano i ko zna koliko bi se taj način lančanog samouništenja nastavio da nije Božijom voljom i milošću bila probuđena moja svijest koja je pokidala karike tog besmisla koji je zarobljavao moju dušu.

Nije dovoljno samo živjeti! - reče leptir, Potrebno je imati malo sunca, malo slobode i malo cvijeća!

Tako je i Merti osjetio pored svih onih tijelesnih povrijeda koje je zadobio i koje su ga bolile, zasigurno ga je mučilo i prinudno oduzimanje slobode s moje strane jer je danima obitavao u zatvorenom prostoru  neuobičajnom za njega.Nije više vidjeo ni sunce, ni more, ni nebo.Bilo mi ga je strašno žao, prekršivši savjete od veterinara vratila sam ga tamo gdje je i pripadao, pa ako je trebalo umrijeti barem neka bude časno.Smatram da je Merti osjetivši ponovno slobodu dobio i volju za životom.Nakon mjesec dana uspiješnog oporavka Merti je ponovo mogao letjeti.

Jedno veče kada sam se spremala za spavanje sletio je na moj balkon i udarao kljunom o staklo.Nikada tokom toliko mjeseci koliko smo proveli skupa se nije pojavljivao u to doba.Izašla sam odma i podigla ga nježno misleći da nije od nečega pobjegao.Dok sam ga milovala pitajući se šta je, on se samo izvio iz mojih ruku i sletio na ogradu balkona i puštajući krik odletio u noć.Od te noći uzaludno sam tražila i očekivala Mertija.Kada je prošao i deseti dan tužno sam se oprostila sa Mertijem, naravno da mi je bilo jako teško, ali ono što biva Allahovom voljom moramo prihvatiti htijeli mi to ili ne.Jedanesti dan tog jutra probudilo me je poznato lupkanje kao u taktu,takk- taka- tak.Misleći da me samo nostalgija muči nisam ni ustajala, ali kada je ponovo nakon izvjesnog vremena otaktiralo brzo sam ustala žureći u zimsku baštu sa staklenim krovom.Umjesto jednog para nogica ugledala sam dva i opet potrčala na terasu.Kao i prvi puta galebovi su samo digli glavu i nastavili svoju radnju,tako da nisam bila sigurna da li je bio Merti,jer da sam ga držala u rukama sigurno bih ga poznala.Ali opet mi nešto nije dalo mira da je to samo slučajnost,samo je Merti od svih galebova se običavao igrati na staklenom krovu.Dok je on izbivao svih tih dana pokoji galeb bi slučajno proletio našom ulicom bez nekog zadržavanja.Sletila sam u kuhinju i počela mjesiti smjesu za palačinke.Uvijek kada bi osjetio miris palačinaka Merti bi gotovo pa poludio. I zaista,nakon nekog vremena je došao trčeći ne leteći pred balkonska vrata od kuhinje i počinjao svoj ples mašući glavom gore dole i vrteći se u krug.Mojoj radosti nije bilo kraja.Od uzbuđenja Mertijevim povratkom nisam primjećivala onog drugog galeba koji je s nepovjerenjem kao i Merti prvih dana stajao po strani.Tek sam tada primjetila da Merti baca pokoji komadić i onom drugom.Kada je ritaual hranjenja prošao htijela sam Merta pomilovati, ali on je samo odskočio od mene i vratio se svom "jaranu" :-))

Dok sam tako sjedila i posmatrala ih u njihovom "ljubavnom zanosu" odjednom mi je sinulo:"Ehjj Janah koji si ti genije bona nema ti ravne.. pa.. pa ono nije jaran nego mladaaaaa.. jer su se kljunovima ljubili"I ovaj puta sam potrčala da probudim njih dvije samo sada glasno uzvikujući:"Maštulukkk Mertiii se oženioo..doveo nam mladuuu!!!"Ustale su istog momenta i potrčale radosno da vide Mertija i Mladu,ni njima nije bilo svejedno za Mertijem koji je osvojio ne samo moje srce nego svih nas,čak i komšiluka, bio je neka vrsta maskote za sve iz naše ulice, rijetko se kažu dešavalo da se galeb nastanu u nečijem vrtu jer su živjeli u grupama.Adna i Merti su bili ljuti protivnici u vezi palačinaka.Obadvoje su ih volili, ali ovaj puta mu je Adna obećala svaki svoj jer se očito vidjelo koliko je Mertijev povratak uticao i na nju.

Merti i Mlada nas nisu imali namjeru više napuštati hvala Bogu.Danima su zaljubeljeno jedno drugom gugutali.Merti je očito bio zauzet,što nas nije nimalo smetalo jer smo bile sretne da je ponovo tu, ali ovaj puta u paketu.I dok smo jedno jutro tako sjedile primjetila sam da nema plavog Mertijovog jastuka. A Merti i njegova Mlada su se vrtili oko jednog drveta donoseći u kljunu travčice koje su nestajale kada god bi sletali kod stabla i tako više puta. Oprezno da im ne smetam prišla sam drvetu, i zaista je moje lice obasjao osmijeh veliki.Gradili su svoje gnijezdo.Nakon samo par dana našla sam dvoje jaja u njima.Bili su jako brižni roditelji.Posebno Merti koji je bio otac za primjer,kada je bio njegov red da leži na jajima, čak ni miris palačinaka ga nije mogao dignuti sa gnijezda.Kada bi Mlada ležala na jajima on bi kao profesor šetkao oko njih i svako približavanje bilo koga bi hrabro odbijao.Jedino ponekada nakon dužeg mog umiljavanja bi me puštao na kratko misleći kako sam dosadna i naporna i onda bi me raširenih krila upozoravao da je vrijeme da se povučem.Svi smo čekali sa uzbuđenjem Mertijevu prinovu.Brojeći dane sam se jedno jutro prišuljala da pogledam jesul se izlegli pilići i bila sva sretna otkrićem da su dva mala bića započela novi život.Bili su tako mali i čudesni, a i ja sam se osjećala tako čudesno što sam imala priliku biti svijedok ovom lijepom dešavanju.Bila sam jako sretna zbog Mertija što je dobio svoju bitku za život onakakav kakav je on htio.Šta ono reče Merti- Nije dovoljno samo živjeti! Potrebno je imati malo sunca, malo slobode i malo mora i svoju dragu!