14.09.2017.

HAMID



Sunčevi zraci koji su najavljivali novi dan su nas dočekali na ulazu kampa.Iza zatamljenih prozora naših transportera i radom klime uređaja nije se dalo naslutiti da je već odavno nastala sparina.Iako mi je ovo bio već peti put posjeti kampu još se nisam mogla navići strogoj rutini.Dvadesetminutno čekanje pred ulazom u kamp radi provjere sigurnosti,vojna policija iz pratnje pod naoružanjem raspoređena na razne strane mi je i taj peti put pravila pesnice u stomaku ,jer me je vraćala u realnost ovog dana i svih onih slijedećih koji će doći,da je sloboda kretanja i uopćeno sloboda življenja tamo gdje nema žica i zidova nešto jako dragocjeno u životu koje mnogi od nas neznaju cijeniti,do mene je moram se navići.Da bi misli odvela u drugom pravcu i prekratila neugodno čekanje pogledala sam kroz prozor transportera.I onda sam ga ugledala,mali Hamid je po prvi puta od kada sam ga upoznala stajao sa svojom tetkom u masi i čekao na nas.Ovaj puta sunčane naočale mu nisu sakrivale suze,Od tog kratkog uzbuđenja sam malo poskočila zaboravljajući da sa suprotne strane sjedi mr.Bey moj predpostavljeni, šef i kolega koji je bio sušta suprotnost svim mojim predpostavljenim.Imala sam "čast da ga upoznam" na malo neobičan, smiješan način,gdje je dobio ne zasluženi epitet "arogantni smotani stvor" koji je eskalirao našim prvim susretom i koji zaslužuje više da se nađe u nekom komedijalnom skeču nego u javi,ali otom potom iz ove kože ne mogu sada,bi što je trebalo biti sa "njegovim aminizirajućim dopuštenjem "za koje je sam kriv pa prema tome tražili ste,gledajte je moj moto bio tada,(nadam se da ovo " tračanje" o njemu nikada neće pročitati,jer tada bi mi mislim bio i zagarantovan otkaz ) možda jednom i dobijem volju pa zabilježim aBd nekada.Kasnije se ispostavilo da on ni u kom slučaju nije "umišljeni smotanko" nego jedan izvrstan doktor takoreči vitrouz svog zanata i pored svojih mladih godina  osoba koja zaslužuje titulu koju posjeduje i jedno veliko poštovanje od podređenih od onih mlađih pa sve do onih i starijih od njega.Pored sve njegove strogoće i disciplinovanosti takođe moram navesti da je i insan sa  velikim srcem ,ali kao što reko,iz ove kože se ne može u drugu i žao mi je zbog mog brzopletog nekorektnog ,ne kolegijalnog zaključka,zato nikada ne procjenjujte ljude iz prve i po njihovim odjelima hoću reči "vanjskom fasadom" koja zna da prevari zaista i to još kako.Od tada vježbam sabur u igri mačke i miša kojom me on " časti",moram priznati, zasluženom i zbog toga čutim,znam da je u pravu, i dajem u svim segmentima potporu našem mr.Beyu,zaslužnom Ljudu za mnoge lijepe osjećaje sreće drugih ljudi.

Hamid je juče napunio tačno jedanaest godina.Prije tri sedmice izvađen mu je geler iz glave onim istim vitruoznim rukama mr.Beya koji se usudio i odlučio na tako reči nemogući zahtijev,gdje mnogi nisu imali petlju za to.Taj geler je bio Hamidova  kočnica da ostvari svoj dječiji san da zaigra lopte kao sva djeca u kampu što su radila.Geler je zadobio kada su ljudi iz njegove domovine odlučili da se poigraju malo rata,tada je to dijete imalo samo deset godina,koje  je iz te igre velikih izgubilo takoreči sve,od najmilijih do općenitog zdravlja.

Za razliku od svojih vršnjaka devetogodišnjaka tamo gdje je nekada živio, bio je sretan. Radio je u fabrici kože, dok su druga djeca sitnim dječim prstićima stvarala šare na poznatim kašmirskim tepisima on je sastavljao svojim malim rukicama lopte iz 32 dijela.Ne bi se mijenjao za njihov posao pričao je, izrada nogometnih lopti nije bio dosadan posao. Dok je pogrbljen na maloj stolici iglom spajao kožnata polja mislio je o nogometašima iz dalekog svijeta. Zamišljao je tvrde udarce njihovih kopački po površini kožnate lopte, odskakanje lopte, dribling, dodavanje suigraču i konačni ishod u mreži i onaj uzvik ..golllll ...!!! Zamišljao je igru koju nikad prije nije doživio na stadionu, krcate tribine, buku navijača, zelenu travnatu poljanu kako u njegovoj domovini posjeduju samo bogataši i loptu koja je baš njegovim malenim rukama izrađena. No onda bi se san rasplinuo, vrijeme je teklo a lopta je trebala biti gotova..... barem jedna na dan.

Dok ju je predavao dalje u nizu, jer njegov rad je bio samo spajanje djelova, tih 32 kožnih polja, razmišljao je kako da se sam dočepa takve lopte,ukrasti nije mogao jer bi posljedice bile fatalne, a i njegov karakter nije dozvoljavao.Radionica ako se to može nazvati radionicom, sastojala se od hrpe limenih građevina u kojima su radila djeca, u nesnosnim uvjetima uz zujanje starih ventilatora više  kao dekoracije ili dezoorijentacije koja je svojim zujanjem uništavala neprimjetno i slušne organe malih dječijih ušiju, uz vječno prisutnim smradom tek prerađene kože i strogom kontrolom.

Jedna lopta na dan, tako su mu rekli, jedna lopta na dan to je njegova norma. Inače nema novca (nekih 20 pfeninga na dan),a bez tog novca nema ni hrane, i bez te dvadesetke se  devetogodišnjak u njegovoj zemlji ne može pojaviti u svojoj kući,jer tada ne bi bilo hrane ni za njega ni za njegovu samohranu majku.

Lopta je okrugla,pričao je on,baš kao i njegova glava koja ga je mnogo boljela tada nakon gelera, on to dobro zna jer u njegovim rukama  je nastajala, a tako je okrugla da mu migolji ispod ruku ,kao što je migoljila i glavobolja koja ga je stalno mučila, a on pokušavao da je odgane trljajući glavu ,jer je i glava okrugla baš kao i lopta.Nekada bi i zaplakao zbog boli koja ga je mučila,ali muškarci ne plaču rekoše mu u njegovoj zemlji, to je radio tiho i tajno po noći kada ga niko ne vidi,onda kada je njegova tetka spavala,majku je izgubio u zamjenu za geler,jer su se ljudi u njegovom kraju igrali rata.Majka mu je napravila krpenjaču ali ona ne skače kao prava, ne odbija se, njeno tijelo je mehko, premheko, preslabo da ga odnese u neograničenu dječiju maštu....njemu treba prava,pravcata nogometna kožna lopta.Znao je da je lopta okrugla, no kad tad će je napraviti ne od krpe nego kožnatih polja, a onda će je sa ostalim dječacima potjerati po prašnjavim igralištem prepuno rupa.Ovu staru ne bi bacio jer ga podsjeća na njegovu majku još mu nekako miriše na nju.

Živio je za taj dan.....kad će njegove bose noge dodirnuti čarobnu kožu i osjetiti taj osjećaj u nogama dok ispucava naduto okruglo tijelo.

Kad tad.....imati će tu loptu, jer lopta je okrugla i u mašti postati će ravan svim slavnim nogometašima, osjetiti će prepun stadion pod svojim nogama, čuti viku navijača s tribina kako skandiraju njegovo ime,Hamiddd..Hamidd...Kad tad, jer lopta je okrugla.
Mislio je o tome na taj način, sretan što  nije radio tepihe kao druga djeca, dok su njegovi vješti prsti spajali iglom crna i bijela polja u okrugli niz 32.Kad tad, mislio je, jer lopta je okrugla.Boli ga glava reče mi dok mi je objašnjavao svoje snove,ali muškarci ne plaču,tako su mu rekli u njegovoj zemlji.I dok je on tako pričao mahinalno sam stavila svoje sunčane naočale na oči jer u mojoj zemlji žene ne plaču kada ih srce boli rekli su mi,barem ne pred ovakvim velikim dušama kao što je on.Izvadila sam i rezervne iz rusaka,dala ih Hamidu jer suze glavobolje i srcobolje iziskuju nešto nadrealno,pravim junacima su zabranjene u očima,njih je moguće samo srcem osjetiti i pustiti da teku,njega je bolila glava, a mene srce i nismo plakali ne .Teta prevodioc je ostala sa "balvanom" u oku koji joj je izazivao suze u očima.Možda u njenoj zemlji junaci mogu plakati bez naočala,ko zna?Ja i Hamid ih nismo smjeli pokazati,junaci ne plaču rekoše nam naši u našoj zemlji.Od tada je prošlo tri sedmice.

Juče je Hamid punio 11 godina to sam saznala iz izvještaja koji smo dobili prije na dan našeg polaska u kamp.Tih par sati su mi bili nedovoljni da ispunim san jednog dječaka koji nije plakao i kada ga je glava i srce bolilo.I pored svih molbi i moljakanja,nekih veza i vezica, bi mi rečeno da sam radno-dobrovoljnim ugovorom obavezana poštovati taj isti i da se moj zahtijev "ispuni mi želju" nikako ne može usloviti u tako kratkom vremenu .Nikakvih privatnih emocionalnih ispada prema pacijentima jedino u iznimnim situacijama i kao što uvijek biva u svim zemljama beskonačnom papirologijom koja bi možda i bila riješena u moju korist ,ali tek u roku trajanja od sedmicu dana.Pošto za taj luksuz nisam imala dovoljno vremena odlučila sam da preuzmem sreću i incijativu na svoju ruku.Odluka je pala pri uzaludnom pokušaju da zaspim.Po prvi puta kako sam ovdje stigla bila sam ljuta i razočarana u tursku administraciju.I dok smo s nestrpljenjem čekali dozvolu za izlazak i pored uključenih klima uređaja ja sam se preznojila nekoliko puta i stiskala rusak uz sebe u kojem su se nalazile kopačke,dres,lopta i pumpa za tu istu i par čokoladica za Hamida i sve to prijavljeno kao privatne osobne stvari, u stvari i nisam lagala,bile su to osebnosti od velikog značaja barem za mene.Znajući da kršim ugovor i rizikujem mnogo poželih da izletim van,ali kao što to uvijek biva Allahovom voljom svaka mala prevara ma koliko bila bezazlena i izgledala dobroćudno bude otkrivena tako i moja bi ispadanjem metalne pupmpe iz rusaka po preopurici prodavača (jer je stabilnija od plastične) koja je svojim parajučim zvukom otkrila uljezicu zvana Janah.Stala sam istog momenta jer sam znala što će tada uslijediti.Iako je mr.Bey izašao medju prvima u samo nekoliko koraka bio je kraj mene i naravno naše obezbjeđenje.Da li iz nekog novopočenog prkosa prema muškom rodu, bezvoljnosti za pravdanjem ili ne razumjevanja dovoljno ozbiljne situacije sve sam posmatrala hladno,pa čak i mr.Beyov ljutit pogled.Nervozno je digao ruku prema obezbjeđenju da mi ne prilazi i faktički pokupio i mene i pumpu i izgurao van.Osjetila sam sažaljive poglede čitavog tima na nama koji su izazvali još veću ljutnju kod njega.Kada smo se povukli malo u stranu ljutito me je upitao:

"I gospođice Emocijo, šta sam ja rekao kada si me upitala da li može "ispuni mi želju "?
" Da ne može."
" I"
"Šta i..vidite da može,uspjelo je još samo da realizujemo želju u pravu sliku i radite što hoćete u stvari što mislite da je ispravno. "
odgovorila sam još hladnijim tonom,jer u tom momentu mi je zaista raspoloženje bilo na nuli.Odmahnuo je opet ljutito rukom i promrljao da ću dobiti obavještenje za disciplinsko i da sada nastavljamo sa radom jer nema ni on više volju da se bavi ovakvim neodgovornim stvarima.Odahnula sam istog momenta čim je on nestao iz mog vidika i požurila kolegama koji su me čekali.
Hamidova radost je bila prevelika ugledavši njegov rođendanski poklon.Zbog njegovog osmijeha i usklika sreće je vrijedilo preći svu onu troturu pa čak i izaći na disciplinski prvi u mom životu.Zaista je vrijedilo.U pauzi dok mi je Hamid pokazivao njegove vještine sa loptom onom pravom iz njegovih snova,prišao nam je i mr.Bey za razliku od jutrašnjeg razgovora, ton njegovog glasa je umjesto ljutnje poprimio neku šaljivu ironiju.

"I  gospođice Emocijo ,jel ti srce na mjestu?"
"Jeste hvala Allahu. "odgovorih nasmijano.
" Reci mi ,jestel vi cure iz Bosne sve tako divlje i hrabre? "
"Jašta da jesmo,skoro svaka naša nana je nosala čakiju ispod učkura dimija,pa prema tome jabuka od stabla daleko ne pada. "
Po prvi puta sam ga čula barem ja da se onako glasno smije,a možda i drugi koji su odma došli da me upitaju zašo onakav smijeh šefa,za kojeg ja nisam mogla dati neko validno opravdanje, do onog možda se nasmijao čakiji i učkuru koje sam bezuspješno probala prevesti na njemački.Bilo kako bilo imao je zarazni smijeh,koji je prešao i na druge pa čak i na mene.
Hamida smo ostavili nasmijanog,ispratio nas je mahanjem njegovih malih ruku koje su napokon držale loptu koja je okrugla ,a ne u nizu iz 32 dijela.Slijedećeg jutra nije bilo disciplinskog,javljeno mi je da se ovaj puta progledalo kroz prste hvala Bogu,mislim da su mi ipak spasile nanine dimije,učkur i čakija ko zna?

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic