♫♫
Iskustvo poučava

Jannah~
visits:12793
13.08.2018.

NEMOJ BITI ONO ŠTO NE ŽELIŠ



Nikada nemoj biti ono što nisi, niti čeznuti za nečim što nije dio tvog svijeta. Budi u svom svijetu .. jer tamo je najljepše ili bolje rečeno ne živi onako kako drugi misle da bi trebalo već njeguj vrijednosti u koje sam vjeruješ i živi ono svoje što te usrećuje, donosi mir i ispunjava kako srce tako i dušu zadovoljstvom.I zaista je tako najljepše, samo što ponekada to ne dolazi do realizacije jer na našem životnom putu stoje i oprečna mišljenja pa od tog njegovanja budu samo neuspjeli pokušaji koji mogu ugasiti i neku pretjeranu životnu volju ili nas na neko vrijeme ostaviti u slijepom tapkanju..Mišljenja sam da 80% ljudi u životu doživi tu  fazu da nešto nema pretjerano volje za životom ne u onom smislu da mu je život mrzak da bi se ubio, Bože sačuvaj, jednostavno nepopunjenost tog istog.Dakle, to je ono kad imaš sve što ti je potrebno da bi bio sretan prema drugim mišljenjima, ali u sebi zapravo nisi,jer ono jeste da  ti je dan pun "nečije" rutine, al' provodit svaki dan sa puno "nečije" rutine bez volje postaje monotono za mene, to me podsjeća na posao kojeg npr. ne voliš,a moraš ga raditi, osoba koje trebaš istrpit i sa njima voditi isprazne razgovore koji tebe apsolutno ne interesuju niti imaju ikakve sličnosti sa tvojim uvjerenjima,dijeliti događaje i aktivnosti koji za tebe isto tako nemaju nekog životnog značaja i smisla.I još je potrebno na time da  zahvaljuješ kako te to mudri savjetuju na svemu, ali život ti se i dalje jednostavno čini isprazan. Nešto fali, a ni ne znaš tačno šta… Onda pomisliš ili zaključiš da je to volja za životom.Ljudi se nose s tim na razne načine, osobno sam prošla tu fazu i shvatila da mi nije falila volja. Falili su moji događaji,moje aktivnosti i moji ljudi u danu i životu na koje bih imala volje. Falili su moji izbori i odluke u danu. Falilo mi je izražavanje i svjesnost u stvari  sam u takvim situacijama često razmišljala o svrsi sebe i svega ostalog. Osoba koja je na mene puno uticala u djetinjstvu i kasnije, rekla mi je jednom da je svaki dan našeg života koji dobijemo dan više nego što smo zaslužili i da na tome moramo biti zahvalni našem Stvoritelju tako što ćemo ga ispuniti sa zadovoljstvom da On bude zadovoljan sa tim, a i mi sami,jer svačiji život ima svrhu i razlog.  Zbilja ničije postojanje nije slučajno.Tako da sam kroz sve to shvatila da zahvaljivanje i biti zahvalan nije isto, tu sam razliku također razumjela, ali i ono da ništa ne dolazi preko noći i da je za sve potrebno strpljenje kojeg  treba mnogo kroz cijelokupni život , a ne samo u određenim fazama. U svakom slučaju, mirna atmosfera pridonosi nekakvoj ravnoteži.

"U fazi sam života kada shvatam da mogu sve što hoću. Zanimljivo je, međutim, da se uporedo sa rastom tog saznanja smanjuju moje potrebe.Sve je više onoga što neću. Izgleda da je tajna u oslobađanju, a ne u vezivanju; u davanju, a ne u uzimanju; u posmatranju, a ne u svojatanju...Pustiš i sve pusti tebe. I trajemo tako svijet i ja u međusobnom divljenju, bez želje da se nažuljamo lancem bilo kakvog odnosa."

Ovo je tako fino rečeno,jer život jeste ciklus podložan promjenama, pa tako i čovjekovo raspoloženje i ličnost. Jedna osoba tokom života može biti i ekstrovert i introvert i optimist i pesimist i to je normalno kada znamo da su ljudi emotivna bića ovisna o vanjskim utjecajima i okolini..Ako je prvi i najosnovniji zadatak upoznati sebe zašto onda ljudi traže nešto izvan njih samih, uređujući tuđe svjetove svojim rutinama, a u njihovom vlada haos ,zašto misle da je to lagan zadatak i da postoji nekakvo nepromjenjivo stanje sreće i mira kad je sve na ovome svijetu promjenjivo?Zar nije i otrov u malim dozama  lijek. Nesreća u malim dozama je također sreća. Sreća u velikim dozama može biti otrov, tj. nesreća. Sve je stvar u doziranju..i mjeri.A to što je bolje, a što lošije treba odrediti svako za sebe, a ne neko drugi za nas. Ne možemo znati što neka osoba upravo uči na svom iskušenju i zašto nešto prolazi, stoga ne možemo znati u kojem svijetu se najbolje osjeća i zato stvarno ne mogu razumjeti ljude koji sve i svašta  percipiraju kroz svoj svijet i njegove ljepote njihova sunca i njihove roza ili tmurne oblaličiće..U trenutku kad čovjek donese odluku da želi biti bolje tada i nađe put do svog najljepšeg mjesta,do tada mu ne treba namećati svoje mjere i doze.Svaki problem/prepreka/pljuska/izazov u životu dolaze u paketu sa opcijom da se riješe/podnesu/prijeđu.

Svaki puta kada ti se nameću nečija tuđa mišljanja ili izreke da nešto "ne možeš ili nemoguće je" programiraš vlastitu podsvijest da se pomiri s tim stanjem,sa time koristiš moć autosugestije u negativne svrhe i to da onesposobiš samog sebe.A sve je tako jednostavno, samo se treba posvetiti sebi, i pustiti vremenu da ono samo iskristalizira smisao života, u prirodnom procesu rasta i samospoznaje.

Stariji postovi