MINUSPLUS

Dobrodošli na moj blog

17.07.2019.

PALESTINA-SREBRENICA I demoNkratija-i ljudi se ubijaju zar ne ??? 2. dio

Ovog 11.jula nisam bila u Potočarima,Srebrenici,i nisam zaboravila drage majke Srebrenice i bijele nišane,a i kako bih kada u svijetu na više mijesta demoNkratija ostavlja iste scenarije iza sebe,uhodani i uvježbani akt.Mezarja i nišani na sve strane gdje god ona kroči svojom čizmom na to tlo,iza sebe i na njemu ostavlja uplakane majke,žene i djecu u svojim životnim dramama.Aktivisti i Palestinski prijatelji i ljekari MSF-a su tog dana skupa posjetili mjesto Bilin.Mještani tog mjesta su znali da dolazimo i izašli su da nas dočekaju, među njima je bilo puno starijih žena koje su me podsjećale na majke Srebrenice, jer su imale sličnu sudbinu kao i majke Bosne i Hercegovine,svaka od njih je najmanje izgubila po dva ili tri člana muške čeljadi u porodici i većina njih je znala za Srebrenicu i Potočare,za simboliku Srebreničkog cvijeta, što me je jako prijatno iznenadilo.Dok sam slušala njihove priče, nisam se mogla oteti utisku da sam ih već negdje vidjela ili čula, ponavljanje akta nepravda i zlostavljanje, samo na drugoj strani svijeta i nekom drugom narodu.

„Zlostavljanje je gore od ubijanja!” (Bekarah: 217.)











Bili su to teški razgovori.Jedna Palestinska majka koju sam držala za ruku, brišući joj nadošle suze je tiho upitala, zašto ih i muslimani žele mrtve,zašto ih i oni tolike godine,ostavljaju prepuštene njihovim mukama i patnjama, kao i ljudskoj nepravdi?Bila sam zatečena tim pitanjem.Što reči ovoj ranjenoj starici punoj bola.Reči joj da su muslimani cijelog svijeta zauzeti sasvim drugim stvarima i upotrijebiti ironiju i sarkazam.Ne, ne za te dvije stvari sada i ovdje nije bilo mjesta, da bih još stvarala veću konfuziju nego što jeste.Osjećaj bespomoćnosti se opet uvlačio u moje misli..Starica je bila u pravu,';

''Musliman je muslimanu brat, ne iznevjerava ga, ne laže ga niti ga na cjedilu ostavlja.Svaki musliman muslimanu je haram, haram mu je njegova čast,imetak i krv. Bogobojaznost je ovdje'', a u Muslimovoj predaji stoji: ''Pokazavši na prsa tri puta, dosta je čovjeku zla da ponižava brata muslimana.'' (Et-Tirmizi, Hasen Sahih)

Koliko se današnji muslimani drže toga i koliko su svijesni te uzajamne odgovornosti jednih prema drugima da će čak biti pitani za svaku suzu ove starice, i ne samo njenu, za sve suze koje godinama padaju u ovoj krvlju nevinih natopljenoj zemlji?

Gledajući ih tako tužno po prvi put na nekom zadatku se osjetih nekako ocijepljeno, izolirano. Bilo je to prvi put da sam se osijećala kao "Evropljanka" Iskreno, mogu da suosjećam, da vidim nepravdu, da ih zastupam i da ih volim. Mogu da ih držim za ruku, plačem i sijedim sa njima,mogu možda i spasiti nečiji život, pružiti im ljekarsku pomoć, ali ne mogu u potpunosti da uđem u njihove patnje i probleme , jer nisam Palestinka. Imam dva mala crvena pasoša; državljanstva dvije jake i razvijene zemlje,privilegije. Šta god da se dogodi na Bliskom istoku, ja mogu otići ili ako ostanem znam da bih bila pravno zastupljena, kada zagusti eksportovana.Palestinci nemaju taj luksuz, privilegije.Opasani su žicom i zidovima u najvećem kamufliranom logoru na svijetu.Većina njih nema čak pravo ni na državljanstvo svoje vlastite zemlje,svakodnevno ih se zlostavlja,otima i laže,svaki dan se vrši dehumanizacija nad njima bez obzira na njihovu starost, bile to tek rođene bebe ili starci u dubokoj starost, procedura demoNkratije je ista za sve Palestince od 8 sekundi do 80.godina starosti.


Znate li što znači živjeti u tim procedurama pod izraelskim fašisto-cionističkim pirovanjima kandiriranih ratnih zločinca koji sebe i svoje vlade nazivaju Velikim demokratskim Izraelom koji je kao i što je je sve do sada oteo, oteo i indetitet Židova i židovstva? Nije i nisu svi Židovi ubice i mučitelji, lopovi i fašiste, kao što nisu bili svi Srbi -četnici, Hrvati -ustaše, niti svi Bošnjaci, Sirijci,Turci, isilovci.Zato se ograđujem svake generalizacije,jer poziv za ovu akciju našoj organizaciji nije samo stigao od Palestinaca, nego i od poštenih i časnih građana Židova ,koji su isto tako stremili ka uspostavi mirotvornih odnosa u ovoj zemlji kao i mi.I zaista nije lahko odvojiti svoja osebna osjećanja na svu tu nepravdu kojoj si sudionok ,uglavnom svoj bijes na sve viđeno; ali, odbijam ponuditi svijetu još više mržnje. Nemam pravo kao vjernik, kao čovjek. Izraelci i Palestinci očajnički trebaju Ljude da uđu u ovaj nered s njima i pomognu im.

Teško je živjeti kao Palestinac pod demokratijom ..ograđen žicom i zidom jer..

Dobiješ matični broj po kojem te prepoznaju i dozvolu boravka. Ako napustitš zemlju na duže od tri godine, gubiš pravo boravka;uz to kada napuštaš zemlju, dobivaš putni dokument koji vrijedi godinu dana, a u kojem piše da si neodređene nacionalne pripadnosti.

Obavještajne službe redovno te dva puta godišnje zovu na „obaviještajne“, obavezne razgovore, gdje te pokušavaju nagovoriti da radiš kao doušnik i špijun svoje braće i sestra. Ne možeš biti iznimka,bez obzira koliko se odupireš, svi to moraju proći. Ako si član neke političke organizacije koju Izrelci bezobzirno svakom slučaju nazivaju “teroristička” to je “in” i to najviše upali u medijima, dobit ćeš deset godina zatvora, a možda nikada i ne izađeš iz njega.

Da bi preživio, dobiješ priliku raditi poslove koje Izraelci ne vole:bez obzira na tvoju stručnu spremu i diplomu moraš čekati dugo na odgovarajuće mjesto po tebe.U međuvremenu da ne bi krepao od gladi, možeš raditi u komunalnom na održavanju higijene kupeći smeće sa ulica.Možeš biti i građevinski radnik,kao i unajmljeni radnik za poljoprivredu ili raditi na plantaži. Na posao ćeš ići istjeran iz svoje vlastite kuće smješten negdje u izbjegličkom kampu u Gazi krenuti u tri ujutro, proći niz cestovnih blokada i provjera, provesti cijeli danradeći pod Suncem i nadzorom. Vratit ćeš se kući navečer, srušiti upostelju i odspavati par sati, nakon čega ćeš početi opet sve izpočetka.Jednostavnije rečeno, rob si okupatorske demoNkratije. Gradiš domove i kuće na ostacima svog doma i kuća iz kojih si na najbrutalniji način istjeran,isto tako sadiš i radiš za druge na ostacima svoje zemlje i svog sela iz kojih si isto tako na najbrutalniji način istjeran. Znate li kako je to kad morate biti robom svog zulumćara ako želite preživjeti? Ne, nikad nećete znati kako je to, osim ako i sami ne doživite isto. Tek tada bi možda i naučili kako šutke posmatrati i pretvarati se da ne vidimo muke i poniženja kroz koje prolaze naši roditelji,braća, sestre, rođaci ili prijatelji.

Ne možemo mi znati ni kako se osjećala ona mlada žena koja se očajnički otimala da bi pomogla svojim roditeljima.Njene oči su možda drugo vidjele nego moje, u tim trenutcima kada su joj tukli i pljuvali po roditeljima.Niti znamo koliko je bolno plakao onaj starac, ne zbog udaraca koje je primio,jer ovaj narod je toliko hrabar i ogluho na svaku fizičku bol, inače kako bi bili toliko hrabri i opstajali tolike godine pod demoNkratijom.Njegova bol je odražavala neku drugu karekteristiku pred njegovom kćerkom, a to mnogo više boli nego i jedan fizički zadati udarac. Možemo samo predtpostaviti što se odvijalo u njima u tim momentima, ali osjeti njihovu bol su mogli samo oni.Sve ono što sam vidjela i doživila tih dana u Palestini je bila čista replika i repliciranje holokausta sustavnog i/ili masovnog istrebljivanja ljudi i jedne nacije sa lica zemlje.I to na najlicimjerniji način,predstavljajući se kao civilizovan čovjek.







Teško je kada vidite tu nadljudsku borbu malih ljudi,a ne smijete biti pristrani. Ljudi koje su mediji tako različito prikazali od stvarnog onoga što jesu i od onoga kako ste ih vi za tako kratko vrijeme upoznali.Teško je kada vidite tu djecu koju zovu djecom kamenja i mlade ljude, koji su rasli pod okupacijom koja ih je tretirala krajnje brutalno i ne ljudski uništavala njihovu perspektivu, društvo, dijetinjstvo i mladost.A isto je tako teško prihvatiti činjenicu kako se brinu sama za sebe i pokušavaju riješiti stvari svojim načinom ustanka koju oni zovu Intifadom. Ta djeca,omladina bacaju kamenje na Izraelce, a svaki dan neko od njih pogine.Većina mladih Palestinaca i Palestinki bili su bar jednom uhapšeni, većina ih je bila mučena, ali to ih i dalje ne odvrača od ideje nastavka nenasilnog otpora novih generacija koje nastavljaju borbu za slobodu na nove i drugačije načine.

„Neki će reći da nas naši roditelji ne vole, jer nam dopuštaju da idemo na demonstracije. Upravo suprotno, učešćem u protestu daju nam priliku da odlučujemo o svojoj budućnosti. Naš protest trebaju predvoditi žene i majke, jer one čine pola stanovništva Palestine, a odgajaju generacije koje tek dolaze.“ Ahed Tamimi















Ono što je mene oraspoložilo u Bilinu, nakon svih neugodnih i tužnih dešavanja bila je priča ovog malog mjesta koje je nosilo jednu jedinstvenu simboliku u cvijeću kao što je to bio i Srebrenički cvijet.Naime 2005.stupio je na snagu zakon o izgradnji 650 kilometara duge zidne barijere(koju Palestinci zovu Apartheid ) koja je trebala odvojiti i razgraničiti Izrael od Zapadne obale. Te godine kada su prvi bageri kročili na tlo Bilina organizovani su nedeljni protesti stanovništva tog malog mjesta koji su privukli medijsku pažnju i angažman mnogih međunarodnih organizacija za solidarnost, kao što su Gush Shalom, Anarhisti protiv zida i Međunarodni pokret solidarnosti. Godine 2013 mještani ovog jednostavnog sela iscrpljeni i rastuženi nakon njihovih mnogodišnjih nedeljnih protesta i sve više rastučih ubijenih žrtava Izraelske barijere koja se sve više i više uvlačila u Bilin, zauzimajući dragocjenu i veoma potrebnu zemlju Palestinaca zajedno sa grupama međunarodnih organizacija solidarnosti dolaze na jednu fantastičnu ideju i stanovnici ovog mjesta su počeli da rade nešto neobično. Počeli su prikupljati granate kojima su ih gađali Izrelci i hiljade i hiljade potrošenih malih bombi suzavca, ispunjavajući ih zemljom sadivši svježe i šareno cvijeće u svakoj od njih, pretvarajući zlonamjerne granate i male bombe u posude nade i ljepote ponovnog buđenja jednog života. To su učinili s obzirom na Bassema Abu Rahmeha, voljenog vođe tih protesta koji je ubijen 2009 . god. na jednom takvom protestu. Granate i te suzavce prikupljali su svi, starci, mladi i djeca.Svojim marljivim radom i trudom počeli su u Bilinu i oko njega da niću čitavi cvijetni vrtovi od tih zloćudnih naprava koje su sijale bol i smrt oko sebe.Svaki vrt je bio ponovni simbol života i znak sećanja na sve koji su ubijeni boreći se za svoju slobodu.Ova priča me je toliko inspirisala i dotakla da dok smo bili na terenu  ugledavši nekoliko takvih bombica suzavca, poželih da uradim istu stvar kao naši domaćini.Pokupi ih nekoliko u svoj ruksak s nekom posebnom srećom što mi se ukazala takva prilika.Kada smo se vratili nazad zatražih pomoć od jednog djeda da mi pomogne da ih očistimo,što je on objeručke sa osmijehom prihvatio. Potom sam zasadila najljepše cvijetove do kojih sam mogla doći i  objesi ih na žicu koja me podsjećala na nekadašnji Auschwitz,trebalo je unijeti malo boja na njoj, jer iskreno Žica i Zid imaju svoju simboliku i nisu za ljude, ipak ima razlike između stoke i njih.One druge ostavih u vrtove nade tamo gdje se još nazirala svijetlost ljudskosti u smrti ,ratu i miru. Krug nasilja i nepravde je neprekidan, a jedna surovost i nasilje neminovno rađa drugo nasilje i surovost kao odgovor i tako u krug, sa napomenom da se kroz vrijeme radikalizam i nasilje, surovost progresivno povećavaju i to je rak rana ovog danaünjeg svijeta koja se ne može riješiti time što će marionetski arapski režimi pustiti Palestince niz vodu, niti se može riješiti većim stepenom sile i nasilja - jer kako vidimo - ta sila i nasilje na strani Izraela prave od njega kako vrijeme protiče - sve većeg nasilnika.

Znati ovo gore i biti spram toga ravnodušan ili pak to podržavati može samo onaj koji ne razmišlja svojom glavom nego se umjesto toga divi sili i nasilju koje ne posjeduje ali priželjkuje...dakle, to može samo onaj koji se divi današnjem  Izraelu u njegovoj, pa i nasilnoj cjelini i punini, a za takvo nešto zaista treba biti određenog psihološkog profila... jedino sigurno znam, demokratija i tehnološki napredak u rukama ponekih ljudi je poput sjekire u rukama manijaka.
























Stariji postovi