Ne smatram da sam pesimista. Sebe više vidim kao zakletog optimistu sa realistom u sebi. Taj realista izađe na vidjelo kad se okrenem oko sebe i vidim kako se ponašamo, kako umijemo da mrzimo, kako gajimo dijecu, kako se odnosimo prema prirodi, i pomislim… Odosmo svi ćuluhom. A onda, niotkuda zareži optimista iz mene i natjera me da sebi izgovorim naglas – Ljubav će nas sve spasiti. Ljubav je ono kad ne gubiš vijeru u dobrotu neznanaca iako su te znanci povrijeđivali, kad ne prestaješ da daješ sve od sebe čak i onda kad posumnjaš da si sve izgubio, kad puštaš svoju svijetlost u najmračnijim trenucima da obasjava put čak i sljepcima. Ljubav je ono kad iako imaš kuću, svoju nomadsku dušu jedino uspiješ da skrasiš u domu koji sagradiš u drugim ljudima. Ljubav je ono kad ne pitaš ko, kako i zašto nego se samo daješ bez bojazni da će te neko zloupotrijebiti jer ljubav je obnovljiv vid energije. Kada bude nestalo vijetra, mora i sunčeve svijetlosti, tada ću se jedino zabrinuti da možda ni ljubavi više neće biti. Za sada, još uvijek sa sigurnošću tvrdim da je ima. Svuda. Ona leži u razumevanju, požrtvovanosti, saosećajnosti, pa čak i prkosu i neustrašivosti. Ona je zametak, posađen u sve ljude još kada je spermatozoid probio membranu jajne ćelije i haploidan broj hromozoma prosuo u nju. Ljubav je čovijekovo prirodno stanje, izmenjeno neprirodnim okolnostima. Ako ne znate kakve su to okolnosti pogledajte kroz prozor. Tamo se dižu zidovi oko srca a padaju ćuskije na glave, tamo se više ne razlikuje dobro od zla jer su najglasniji EMOTIVNI DALTONISTI, tamo se reži na nejake a klanja se bijesnima… To se događa jer ste zaboravili da ljubav nije slijepa, nego su vaše procijene ljudi loše. Ljubav je vidovita, zna unaprijed. Ako mislite da vam sa nekim ljubav nije uspijela, znajte da je onda nije ni bilo. Ljubav uveijk uspije. Ko je daleko od očiju, nije daleko od srca jer ljubav nije mijerna jedinica za razdaljinu, nego jedinica građe i funkcije svih živih bica. Ne zna za daljine, blizine, širine. Samo za dubine. Samo oni praznih srca a punih stomaka kažu da se od ljubavi ne živi, zato im ne vijerujte. Ona daje život. Ne maže se na ’hljeba, već je ljubav baš taj hljeb. I ako treba, radije ću umrijeti zbog praznog želuca ali sita od ljubavi, jer bolje je biti siromah koji umije da voli, nego proždrljivac koji je volio da pojede. I kad nebesa budu počela da se urušavaju na glave, kada svi oni koji govore da je čovijek, čovijeku vuk budu zaista počeli da na svakom koraku grizu te ruke koje ih hrane, i kada oni koji uzalud guraju svoje ruke u vatre ni za kog, budu počeli da vrište od opekotina, tada će nas prava snaga ljubavi natijerati da dlanove dignemo ka Univerzumu i protresemo ovaj Mijlečni put da bismo ga očistili od ljudskog smeća. Do tad, grlite jače, ljubite strasnije, volite bezrezervnije, plačite tiho, smijte se glasnije i nikada, ali nikada, ne zaboravite da je svaki Čovijek, makar i bio loš – Ljubav, koja još uvijek nije naučila kako da voli.